TREĆI JANUAR – SUBOTA: SUD NE RADI, ALI PITANJA O SVETLANI STEVANOVIĆ NE IDU NA VIKEND

Ovaj treći januar je subota.
Sud ne radi redovno.
Radi samo dežurni sudija – i tužilac.
Institucije su, formalno, opet „zatvorene“.
Telefoni šute.
Mailovi čekaju ponedjeljak.
Sistem je — na vikendu.

Ali pitanja nisu.

JER PITANJA NIKADA NISU NI IŠLA KUĆI.

Piše: Danijel Senkić / Dokumentovano.ba

Ono što je sudija Svetlana Stevanović izgovorila, napisala i potpisala u disciplinskim aktima i zapisnicima ne poznaje ni subotu, ni nedjelju, ni praznike.
To nisu „radne obaveze“ koje se gase u petak u 15:30.
To su činjenice, a činjenice nemaju slobodan vikend.

Ne može se subotom poništiti zapisnik.
Ne može se vikendom izbrisati izjava.
Ne može se dežurnim sudijom „dežurati“ nad odgovornošću.

Naprotiv — subota je savršena za jedno ključno pitanje:

AKO SUD NE RADI, DA LI SUDIJA PRESTAJE BITI SUDIJA?

Naravno da ne.

Sudijska funkcija ne ide na vikend.
Odgovornost ne ide na vikend.
A posebno ne ide na vikend ono što je već izrečeno u ime suda.

I zato se ne može zaboraviti da je sudija Svetlana Stevanović:

– javnu kritiku sudskih odluka proglasila „dehumanizacijom“,
– objavu javnog sudskog rješenja opisala kao „poniženje sudije“,
– a dijeljenje javnog sadržaja kvalifikovala kao dokaz progona.

To nisu riječi iz kafane.
To nisu komentari sa društvenih mreža.
To su navodi sudije iz disciplinskog postupka.

I zato ostaje upamćena rečenica oštećene sudije Svetlane koja će se još dugo citirati:

„Ovdje optuženi Ajanović Mirnes sve objave, a neke i prije nego budu objavljene na stranici Dokumentovano.ba, dijelio je na svom profilu.“

Subota ili ne — ova rečenica ne mijenja značenje.

Svetlana i dalje pokazuje duboko nerazumijevanje:

– kako funkcioniše uredništvo medija,
– šta znači javno objavljivanje sadržaja,
– šta znači političko djelovanje u demokratskom društvu,
– i gdje prestaje sudijska funkcija, a počinje lični doživljaj uvrijeđenosti.

Sudija koja u javnosti vidi napad,
u kritici vidi progon,
a u dijeljenju javnog dokumenta vidi povredu časti,

više ne govori jezikom institucije.
Govori jezikom lične odbrane od stvarnosti.

Subota je, paradoksalno, savršena metafora za ovaj predmet.

Jer sud ne radi — ali problem ne miruje.
Sudnica je prazna — ali zapisnici postoje.
Institucije šute — ali izjave ostaju zapisane.

I zato nema nikakvog smisla čekati ponedjeljak da bi se postavilo pitanje:

Kako sudija može istovremeno tvrditi da štiti ugled suda,
a javnost doživljavati kao prijetnju?

Kako sudija može tražiti autoritet,
a autoritet braniti zabrinutošću zbog objave vlastitih odluka?

Kako sudija može tražiti zaštitu od javnosti,
a istovremeno obavljati funkciju koja postoji samo zbog javnosti?

Subota ne donosi tišinu.
Donosi razmišljanje.

A razmišljanje vodi samo jednom zaključku:

Ovo više nije pitanje „šta je napisano“.
Ovo je pitanje kako je moguće da je to napisano u ime suda.

Sud može biti zatvoren.
Dežurni sudija može biti sam.
Ali odgovornost — ne dežura.
Ona je stalna.

Serijal se nastavlja.
I subotom.
I nedjeljom.

I svakim danom.
Jer istina nema radno vrijeme.

VSTV BIH – DA LI JE VAS SRAMOTA? – KO NAM SUDI I ŠTA VI RADITE DOK SUDIJA SVETLANA PROGANJA TRANSPARENTNOST SUDA

KAD SUDIJA SVETLANA SHVATI DA SE SUDI NJOJ – ALI PREKASNO