NEDJELJA – SUD NE RADI, A DIJAGNOZA OSTAJЕ: KADA SVETLANA STEVANOVIĆ KAŽE DA JE ŽRTVA – A ZAKON POSTAVLJA DIJAGNOZU

Četvrti je dan godine.
Nedjelja.

Sud ne radi.
Nema rasprava.
Nema ročišta.
Nema zapisnika.

Ali ima — činjenica.

Ima izjava koje su već izgovorene.
Ima riječi koje su već unesene u službene spise.
Ima stavova koje je sudija Svetlana Stevanović već zauzela — javno, pisano i procesno.

Piše: Danijel Senkić / Dokumentovano.ba

Zato je nedjelja idealan dan da se kaže ono što se radnim danima pokušava prešutjeti.

U jednom trenutku, sudija Svetlana Stevanović više ne govori o pravu.
Ne govori o normama.
Ne govori o zakonitosti.

Ona govori — o sebi.

O tome da je:
– povrijeđena,
– dehumanizovana,
– izložena psihičkom nasilju,
pogođena objavama vlastitih javnih sudskih odluka.

I tu se dešava lom.

Jer onog trenutka kada sudija sopstveno emocionalno stanje stavlja ispred sudijske funkcije —
više ne govorimo o kritici.
Više ne govorimo o medijima.
Više ne govorimo ni o advokatu.

Tada govorimo o (ne)sposobnosti za vršenje sudijske dužnosti.

I to nije politička ocjena.
Nije novinarski stav.
Nije satira.

To je pravno pitanje.

KADA SUDIJA KAŽE „JA SAM ŽRTVA“ – ZAKON ODGOVARA HLADNO

Zakon o VSTV BiH ne poznaje kategoriju „uvrijeđene sudije“.
Ne poznaje „emocionalni imunitet“.
Ne poznaje „zaštitu od javnosti“.

Poznaje samo jedno pitanje:

Da li je sudija sposobna da obavlja dužnost u uslovima javnosti, kritike i transparentnosti?

Član 75. Zakona o VSTV BiH je jasan i ne ostavlja prostor za interpretaciju:

Ako postoje okolnosti koje ukazuju na emocionalnu ili mentalnu nesposobnost sudije da vrši dužnost — Ured disciplinskog tužioca mora postupati – i donijeti odluku o prestanku mandata sudije.

Ne smije vagati da li je to „nezgodno“.
Ne smije čekati da „prođe buka“.
Ne smije se skrivati iza vikenda, praznika ili institucionalne tišine.

Ovo nije uvreda.
Ovo nije napad.
Ovo je zakonska norma.

NEDJELJNA ISTINA KOJA BOLI

Ako sudija Svetlana Stevanović tvrdi da:
– javnost njenog rada narušava njen psihički integritet,
– objava sudskog rješenja predstavlja poniženje,
– kritika predstavlja dehumanizaciju,

onda to nije problem javnosti.

To je pravno relevantna činjenica —
u odnosu na njenu funkciju.

Sudija nije privatno lice dok sudi.
Sudija ne može birati ko gleda njen rad.
Sudija ne može tražiti tišinu kao zaštitu.

Jer sudijska funkcija postoji isključivo zbog javnosti.

Ako ta javnost postane „prijetnja“ —
onda nešto fundamentalno ne funkcioniše.

NEDJELJA KAO OGLEDALO

Nedjeljom se obično ćuti.

Ali u ovom predmetu — tišina govori najglasnije.

Ćutanje institucija.
Ćutanje Ureda disciplinskog tužioca.
Ćutanje onih koji bi morali znati razliku između kritike i progona.

A ta razlika je jasna svakom pravniku prve godine:

Kritika je usmjerena na rad.
Progon je usmjeren na ličnost.

Ovdje se kritikuju:
– javne odluke,
– zvanične izjave,
– javna postupanja,
– javni zapisnici.

I ništa više.

Ako je to dovoljno da sudija Svetlana Stevanović sebe proglasi žrtvom —
onda zakon ima obavezu da reaguje.

Ne sutra.
Ne poslije praznika.
Ne „kad se slegne“.

ZAVRŠNA NEDJELJNA REČENICA

Nedjelja je dan odmora.
Ali pravo ne odmara.

A kada sudija kaže da joj zakonita javnost rada nanosi duševnu patnju —
to nije medijski problem.
To nije advokatski problem.
To nije politički problem.

To je institucionalni problem.

I zakon već zna šta s njim treba učiniti – prestanak sudijskog mandata kako se ne bi ugrožavala javnost.

Serijal se nastavlja.
Sutra je ponedjeljak.
A ponedjeljci su, u pravilu, dani istine.

VSTV BIH – DA LI JE VAS SRAMOTA? – KO NAM SUDI I ŠTA VI RADITE DOK SUDIJA SVETLANA PROGANJA TRANSPARENTNOST SUDA

KAD SUDIJA SVETLANA SHVATI DA SE SUDI NJOJ – ALI PREKASNO