Nakon sedmice svakodnevnog objavljivanja serijala „AHMED i JA“, u kojem smo gledali kako je ministar obrazovanja TK Ahmed Omerović sebi uredio ovalni kabinet u školi, zajedno sa svojim jaranom Jasminom Hasićem, direktorom JU Osnovna muzička škola Tuzla, uz političko pokroviteljstvo premijera Irfana Halilagića koji je izdvojio 145.000 KM budžetskih sredstava za kabinet i kancelarijski namještaj – jasno je da je granica apsurda već odavno pređena.
Autor: Dokumentovano.ba
Iskreno – smučilo nam se.
A vjerujemo – i vama.
Jer kada se javni novac troši kao privatni, a funkcije pretvaraju u lične prostore komfora, tada više nije riječ o politici.
To je pitanje sistema.
Zato se na nekoliko dana, dok opet ne nastavimo serijal AHMED i JA, vraćamo redovnom serijalu gdje je problem dublji i opasniji.
Vraćamo se pravosuđu – KO NAM SUDI.
Vraćamo se onome što određuje sudbinu građana:
Šejlizmu.
Brkić(kino) suđenju.
Svima njima.
I svemu iz pr(lj)avosuđa.
Uz jasnu najavu:
slijedi novi serijal
o sutkinji Kantonalnog suda u Tuzli Vahidi Halilović,
u kojem ćemo, bez interpretacija i bez viška riječi, dokumentovati činjenice koje pokazuju stanje zbog kojeg se danas više ne postavlja pitanje da li pravosuđe funkcioniše – nego u čijem interesu funkcioniše.
Jer ono što slijedi u tom serijalu nije mišljenje.
To su činjenice.
A činjenice, za razliku od sistema koji ih pokušava ignorisati, ne nestaju.
KAKO SE RASPADA (NE)MORALNO TUZLANSKO PRAVOSUĐE
Dođe vrijeme u životu svake institucije kada prestane biti autoritet, a počne biti problem.
Taj trenutak ne dolazi naglo.
To nastaje polako – kroz niz odluka koje građani više ne doživljavaju kao pravdu, nego kao znak da je sistem počeo služiti samome sebi.
U Tuzli se taj proces danas vidi jasnije nego ikada.
Pravosuđe pokušava da se ponaša kao da se ništa nije promijenilo, dok javnost već zna da ništa više nije isto – od kada imamo najviši sud – Sud javnosti.
TRENUTAK PUCANJA
Zid koji je godinama štitio sudsku tišinu počeo je da puca.
Ne zato što ga je neko srušio.
Nego zato što ga više niko ne može održavati.
Sistemi koji se predugo održavaju na nepravdi i prikrivanju činjenica na kraju počnu pucati iznutra – kroz gubitak povjerenja čak i među onima koji su ih gradili.
Danas se u hodnicima tuzlanskog pravosuđa, pogotovo kantonalnog – sve češće čuje rečenica:
„Bolje ništa ne dirati.“
To nije smirenost – to je kapitulacija.
To je znak da sistem više nema odgovor.
Kada institucija počne izbjegavati pitanja, to znači da se više ne brani istinom, nego tišinom.
KONTROLA KROZ HAOS
Kada institucije izgube stvarnu kontrolu, pokušavaju je nadomjestiti prividom proceduralne urednosti.
Održavaju se sastanci.
Pišu dopisi.
Najavljuju se interne provjere i „unutrašnje kontrole“.
Ali bez stvarne namjere da se bilo šta zaista ispita.
Birokratija tada postaje alat odbrane sistema.
Dokumenti se množe, procedure se komplikuju, a vrijeme prolazi.
To je faza u kojoj se institucije više ne brane činjenicama.
One se brane zamorom javnosti.
Računa se na to da će ljudi odustati prije nego što istina izađe na vidjelo.
KOLEKTIVNI REFLEKS SAMOODRŽANJA
Unutar takvog sistema stvara se poseban oblik međusobne zavisnosti.
Sudije, tužioci i rukovodioci počinju živjeti unutar zatvorenog kruga.
Svako zna nešto o svakome.
I upravo zato niko ne želi prvi progovoriti.
To je mehanizam samoodržanja koji funkcioniše bez riječi:
ako ja padnem – padaš i ti;
ako ti šutiš – ja ću šutjeti o tebi.
Tako institucije formalno opstaju.
Ali pravda nestaje.
U tom lancu zavisnosti svaka karika drži drugu, dok istina ostaje bez oslonca.
STRATEGIJA NEGIRANJA
Kada moć počne slabiti, njen posljednji refleks je negiranje očiglednog.
Sudije u Tuzli više ni ne pokušavaju objašnjavati sporne odluke.
Umjesto odgovora javnosti se nudi kratka rečenica:
„Ne komentarišemo.“
Ta rečenica postala je institucionalni oblik poricanja.
Umjesto da objasne kako su po sistemu Šejlizma četiri identične sudske odluke donesene u korist firme Dženex protiv prevarenih kupaca Oaza Lamela B2 gotovo u istom danu, praćene kantonalnim sistemom Brkić(kino) suđenja – institucije se pozivaju na „nezavisnost suda“.
Ali postavlja se pitanje:
nezavisnost od čega?
Od zakona?
Od dokaza?
Ili od odgovornosti? …i morala!
Jer nezavisnost suda nikada ne znači nezavisnost od istine.
KRAH AUTORITETA
Svaka institucija nekada izgubi strahopoštovanje javnosti.
U Tuzli/TK taj trenutak se već dogodio.
Građani riječ „sud“ sve rjeđe izgovaraju s poštovanjem.
Sve češće je izgovaraju s ironijom, neki i gađenjem.
Presude više ne izazivaju povjerenje.
Izazivaju sumnju.
A kada građani počnu doživljavati zakon kao farsu, tada pravda prestaje biti institucija.
Ona postaje predmet rasprave.
Najveći poraz jednog pravosuđa nije kada izgubi predmet.
Najveći poraz nastaje kada građani počnu sumnjati u svaku presudu.
SISTEM U SLOBODNOM PADU
Tuzlansko/TK pravosuđe danas podsjeća na zgradu koja još stoji, ali su joj temelji već počeli pucati.
Svaka nova sporna odluka, svako novo zataškavanje, svaki novi pravosudni bezobrazluk samo povećava pritisak na konstrukciju koja više nema stvarnu nosivost.
Kada moć više ne može održati autoritet, pokušava ga zamijeniti kontrolom nad narativom.
Ali čak i taj narativ više ne pišu institucije.
Piše ga javnost – Sudom javnosti.
A kada javnost preuzme riječ, institucije koje su godinama živjele od tišine više ne znaju kako da odgovore.
ZAVRŠNA RIJEČ: ISTINA KOJA SE VIŠE NE MOŽE SAKRITI
Sistemi zasnovani na uticaju, lojalnosti i međusobnoj zaštiti uvijek vjeruju da će trajati vječno.
Ali svaki takav sistem ima trenutak kada shvati da više ne kontroliše stvarnost.
U Tuzli i Tuzlanskom kantonu je taj trenutak već nastupio.
Jer institucije koje su godinama računale na tišinu sada su suočene s javnošću koja više ne šuti.
A kada javnost prestane vjerovati u pravosuđe, tada nijedna presuda, nijedna funkcija i nijedna titula više ne mogu vratiti izgubljeni autoritet.
Pravosuđe može opstati samo dok mu građani vjeruju.
Onog trenutka kada povjerenje nestane, sudnice ostaju samo prostorije, a presude samo papiri.
Zato danas pitanje više nije šta će uraditi pravosuđe.
Pravo pitanje je:
da li će pravosuđe u Tuzli/TK imati snage da se vrati zakonu – ili će nastaviti da se brani od istine – slobodnim padom.
Jer istina ima jednu osobinu koju nijedan sistem ne može pobijediti.
Na kraju uvijek izađe na svjetlo.
Feljton se nastavlja
Vezani tekstovi:
KO NAM SUDI | SUD I JA | SUD JAVNOSTI – NEMA STAJANJA: TRI FELJTONA U JEDNOM – JEDAN CILJ
DOKUMENTOVANO.BA DOBILO VAŽNU PRAVOSUDNU BITKU – RAT ZA PRAVDU JOŠ TRAJE
ŠTA SE DEŠAVA KADA SUDIJA ZNA DA ZA “POGREŠNU PRESUDU” NEĆE SNOSITI POSLJEDICE
ZAŠTO SISTEM U KOJEM SUDIJE BIRAJU SUDIJE NE MOŽE OBEZBIJEDITI STVARNU ODGOVORNOST
OD SADA – SUD I JA U SUDU JAVNOSTI
NAJAVA: GRAĐANSKI PROTESTI PRED OHR-om ZBOG REFORME PRAVOSUĐA
