Kada pravosuđe izgubi povjerenje, ne traži istinu – nego traži način da izgleda kao da je traži.
…i nije problem što se greške dešavaju.
Problem je kada sistem odluči da ih ne vidi.
U Tuzli danas gledamo pravosuđe koje istražuje samo sebe – i time pokušava spasiti sebe.
Autor: Dokumentovano.ba
REFLEKS SISTEMA
Kada institucije izgube povjerenje, njihov prvi refleks nije da traže istinu – nego da naprave iluziju da je traže.
U Tuzli je taj refleks sada aktiviran.
Pod pritiskom javnosti, sudovi i pravosudna tijela najavljuju „unutrašnje provjere“, „analize postupanja“ i „razmatranja odluka“.
Ali iza tih izraza ne stoji ništa osim jednog mehanizma:
sistem koji sam sebe ispituje da bi se oslobodio krivnje.
ISTRAGA BEZ PITANJA
Formalno, sve izgleda ispravno.
Formiraju se komisije.
Pišu se izvještaji.
Prikupljaju se predmeti.
Ali ne postavlja se nijedno ključno pitanje:
Zašto su četiri odluke o mjeri osiguranja donesene u istom danu, s istim zaključkom i bez zakonskog osnova?
Zašto su kupci „Oaza – Lamela B2“ stavljeni u poziciju da plaćaju tuđu grešku?
Zašto je Dženex u sudskim spisima postao konstanta zaštite, a ne predmet sankcije?
Te odgovore komisije ne traže.
Jer njihov zadatak nije da utvrde istinu.
Njihov zadatak je da obezbijede privid mira.
SISTEM SAM SEBI SVJEDOČI
Unutrašnje kontrole postale su forma u kojoj sistem svjedoči sam sebi.
Sudija provjerava kolegu.
Predsjednik odjela ocjenjuje vlastiti kolektiv.
VSTV BiH traži očitovanje od onih koje bi trebalo ispitati.
To nije nadzor.
To je ritual.
Kao da vatrogasac piše izvještaj o požaru koji je sam zapalio – i zaključuje da „nije bilo nepravilnosti u radu“.
Takav mehanizam ne traži uzrok.
On traži izgovor.
KOMISIJE KAO PARAVAN
Kada se pojavi sumnja u zakonitost, rješenje je uvijek isto:
formirati komisiju.
Ali komisije ne donose promjene.
One kupuju vrijeme.
Njihovi izvještaji nikada ne sadrže imena, nego formulacije:
– „Uočene su određene nepravilnosti u tumačenju propisa.“
– „Ne postoje elementi disciplinske odgovornosti.“
– „Preporučuje se dodatna edukacija.“
To je birokratski ekvivalent pravosudnog pranja ruku.
Jer dok se svi bave „preporukama“,
odgovornost nestaje između redova izvještaja.
SAMOISPITIVANJE KAO IMUNITET
Pravosudni sistem u Tuzli više ne čuva zakon.
On čuva sebe.
Pokretanjem „interne istrage“ sudovi stvaraju privid samokontrole, a zapravo aktiviraju mehanizam:
institucionalnog imuniteta.
Onaj ko kontroliše sam sebe nikada neće priznati grešku.
Jer priznanje greške znači priznanje da institucija može pogriješiti.
Zato se sve svodi na simulaciju:
– pregled spisa bez zaključka,
– analiza bez javnosti,
– zaključak bez odgovornosti.
To nije istraga.
To je institucionalni alibi.
POSKOK KAO OGLEDALO SISTEMA
U takvom okruženju, Federalno tužilaštvo – Posebni odjel za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (POSKOK) – postaje jedini realni korektiv.
Ali i tu sistem pronalazi način odbrane.
Kroz zatrpavanje predmeta.
Svaka prijava iz Tuzle proizvodi lavinu dopisa, zahtjeva i očitovanja, pretvarajući istragu u administrativni labirint.
Rezultat je savršen:
svi su „aktivni“, a niko ne djeluje.
Ako POSKOK zaista želi dokazati nezavisnost, mora prekinuti taj krug formalizma i uraditi ono što sistem izbjegava:
saslušati one koji su donosili sporne odluke.
Jer svaka druga reakcija znači samo jedno:
sistem istražuje sam sebe – da bi se oslobodio sebe.
ZAKLJUČAK: KRAJ SAMOKONTROLE, POČETAK ODGOVORNOSTI
U pravosuđu u Tuzli, posljednji refleks moći nije odbrana zakona.
To je odbrana slike o sebi.
Ali institucije ne spašavaju slike.
Spašava ih istina.
Ako sudovi i vijeća nastave pisati izvještaje bez odgovora, javnost će početi pisati ono što oni pokušavaju izbjeći:
istoriju pravosudne krize u kojoj se zakon pretvorio u samoreklamu,
a odgovornost u mehanizam preživljavanja.
Jer postoji jedno pravilo koje nijedan sistem ne može izbjeći:
kada sistem sam sebe istražuje – istina uvijek ostaje kriva.
Vezani tekstovi:
KO NAM SUDI | SUD I JA | SUD JAVNOSTI – NEMA STAJANJA: TRI FELJTONA U JEDNOM – JEDAN CILJ
DOKUMENTOVANO.BA DOBILO VAŽNU PRAVOSUDNU BITKU – RAT ZA PRAVDU JOŠ TRAJE
ŠTA SE DEŠAVA KADA SUDIJA ZNA DA ZA “POGREŠNU PRESUDU” NEĆE SNOSITI POSLJEDICE
ZAŠTO SISTEM U KOJEM SUDIJE BIRAJU SUDIJE NE MOŽE OBEZBIJEDITI STVARNU ODGOVORNOST
OD SADA – SUD I JA U SUDU JAVNOSTI
NAJAVA: GRAĐANSKI PROTESTI PRED OHR-om ZBOG REFORME PRAVOSUĐA
SUD I JA POD NADZOROM SUDA JAVNOSTI
SUD JAVNOSTI – ŠTA JE „SUD I JA“
KAD MOĆ POČNE PADATI: KAKO SE RASPADA (NE)MORALNO TUZLANSKO PRAVOSUĐE
