Sistem koji ne može da ospori činjenice, počinje da napada one koji su ih izgovorili.
To je trenutak kada istina postaje optužena, a oni koji je iznose – neprijatelji sistema.
U tuzlanskom pravosuđu taj trenutak je već nastupio.
Autor: Dokumentovano.ba
Sve je počelo slučajem brutalno prevarenih kupaca stanova „Oaza – Lamela B2“, od strane Dženexa,
gdje su sudske odluke – umjesto zaštite građana – postale instrument njihove dodatne ugroženosti.
Upravo tada, „zahvaljujući“ Šejlizmu, pokrenut je feljton KO NAM SUDI,
koji je razotkrio način na koji se sudske odluke donose mimo činjenica, mimo dokaza i mimo zakona.
Danas, taj feljton, zajedno sa serijalom SUD I JA, nakon Brkić(kino)g suđenja, čini cjelinu feljtona:
SUD JAVNOSTI.
I zato se sada od strane sistema ne napadaju činjenice.
Napadaju se oni koji ih izgovaraju.
Jer sistem koji ne može odbraniti svoje odluke –
pokušava diskreditovati istinu.
Sistem koji nije u stanju osporiti utvrđene činjenice, prelazi na sljedeću fazu –
preispitivanje i diskreditaciju lica koja su te činjenice iznijela u javnost.
U takvim okolnostima dolazi do obrta uloga:
istina postaje predmet osporavanja, a njeni nosioci predmet institucionalne pažnje.
U tom okviru, reakcije usmjerene prema onima koji ukazuju na nepravilnosti ne mogu se posmatrati izolovano,
nego kao dio šireg obrasca u kojem se izostanak odgovora na činjenice nadomješta preusmjeravanjem fokusa na njihove izvore.
PROMJENA TAKTIKE
Godinama je osnovna strategija pravosuđa bila tišina.
Sada, kada je zid ćutanja napukao, počinje nova faza –
delegitimizacija onih koji govore.
Sudije koje su pomenute u javnosti pokušale su drekom demantovati dokumente, sa namjerom preispitivanja motiva onih koji su ih objavili.
Pojavile su se (oborene) optužbe o:
– „napadima na nezavisnost suda“,
– „medijskim pritiscima“,
– „narušenom ugledu pravosuđa“.
To je klasična zamjena teza:
umjesto odgovora na činjenice – pokušali su proizvesti priču o ugroženosti.
NAPAD NA SVJEDOKE I ADVOKATE
U pojedinim predmetima, posebno onima koji se odnose na Dženex i „Oaza – Lamela B2“, zabilježeni su pokušaji institucionalne odmazde prema osobama koje su upozorile na nepravilnosti.
Advokat se pozivao pred disciplinske komisije zbog „tona javnih istupa“.
Građani koji su prijavili pritiske – bivaju preispitivani.
Sudski službenici koji su progovorili – premještani.
Umjesto da sistem zaštiti one koji svjedoče o nepravdi, on ih stavlja pod sumnju.
Tako institucije same stvaraju poruku:
Šuti – ako hoćeš da ostaneš siguran – dok ne odlučimo da – nisi!
PRAVOSUDNA VERZIJA PROPAGANDE
Kako bi odbranili strukturu, pojedini pravosudni akteri koriste i medijski paravan – izjave u kojima naglašavaju svoju „nepristrasnost“, dok u pozadini utiču na tokove postupaka.
Izjave o „napadima na nezavisnost“ ne služe istini.
One služe pripremi terena za diskreditaciju kritičara.
Sistem pokušava da se predstavi kao žrtva, jer je izgubio status autoriteta.
Kada institucija izgubi moralnu nadmoć, jedino oružje koje joj preostaje je:
etiketiranje neistomišljenika.
POKUŠAJI ZASTRAŠIVANJA NOVINARA
Novinari koji istražuju slučajeve unutar tuzlanskog pravosuđa dobijaju suptilne poruke:
„Budite oprezni u izvještavanju“,
„Ne koristite imena dok se ne utvrde činjenice“,
„Sud će se očitovati kad dođe vrijeme.“
Te poruke nisu savjeti.
To su upozorenja.
Ne dolaze iz zakona, nego iz straha institucija da izgube kontrolu nad narativom.
U stvarnosti, novinari rade ono što sud ne smije:
postavljaju pitanja.
ISTINA POD ISTRAGOM
Kada sistem ne može da kontroliše istinu, pokušava da je procesno uguši.
Tako se u Tuzli sada vodi nevidljiva istraga – ne o onome što je rečeno, nego o tome ko je rekao.
Prikupljaju se podaci o komunikacijama, kontaktima, pa čak i o „načinu pribavljanja informacija“.
To je najopasniji trenutak svake društvene krize:
kada institucije koriste svoje ovlasti da bi pratile istinu, a ne da bi je štitile.
ZAKLJUČAK: ODBRANA KOJA POTVRĐUJE KRIVICU
Svaki sistem koji napada istinu –
sam priznaje da je kriv.
U pravosuđu u Tuzli, ta krivica više nije samo pravna.
Ona je moralna i istorijska.
Napadi na svjedoke, novinare i advokate nisu znak snage institucija.
To je dokaz njihove panike.
Jer, kada pravda mora da se brani od onih koji je traže, to znači da više nije pravda –
nego projekat samoodržanja.
Istina se ne može poništiti disciplinskom mjerom.
Ne može se izbrisati internim izvještajem.
Ona sada postoji – dokumentovana, objavljena, zapamćena.
A kada istina jednom postane javno vlasništvo,
nijedna institucija više ne može odlučivati ko ima pravo da je zna.
Vezani tekstovi:
KO NAM SUDI | SUD I JA | SUD JAVNOSTI – NEMA STAJANJA: TRI FELJTONA U JEDNOM – JEDAN CILJ
DOKUMENTOVANO.BA DOBILO VAŽNU PRAVOSUDNU BITKU – RAT ZA PRAVDU JOŠ TRAJE
ŠTA SE DEŠAVA KADA SUDIJA ZNA DA ZA “POGREŠNU PRESUDU” NEĆE SNOSITI POSLJEDICE
ZAŠTO SISTEM U KOJEM SUDIJE BIRAJU SUDIJE NE MOŽE OBEZBIJEDITI STVARNU ODGOVORNOST
OD SADA – SUD I JA U SUDU JAVNOSTI
NAJAVA: GRAĐANSKI PROTESTI PRED OHR-om ZBOG REFORME PRAVOSUĐA
SUD I JA POD NADZOROM SUDA JAVNOSTI
SUD JAVNOSTI – ŠTA JE „SUD I JA“
KAD MOĆ POČNE PADATI: KAKO SE RASPADA (NE)MORALNO TUZLANSKO PRAVOSUĐE
KO ĆE SUDITI SUDIJAMA? KAKO SE PRAVOSUĐE POKUŠAVA SPASITI ISTRAŽUJUĆI SAMO SEBE
