Srpska pravoslavna crkva je nositelj velikosrpskog imperijalizma. Zato ta organizacija više nema jasan put i odgovore, već svoje postojanje gradi na mitomaniji, odnosno izmišljenoj povijesti. Sve velikosrpske laži kreću uglavnom od kraja XIX. stoljeća, kada su nastali najveći mitovi. Idu toliko daleko da izmišljaju događaje iz vremena kojima smo bili svjedoci.
Tipično je za poduzeća koja se nalaze u:
Intelektualnim, društvenim, kulturološkim krizama kao što je Srbija od 80-ih godina prošlog vijeka. Svjedoci smo PSEUDOHISTORIJE, stavlja se sjena na historijsku stvarnost i fokusira se na mitske izmišljotine.
U susret drugom dopunjenom izdanju knjige ISPOVEST KAKO SMO UBILI BOGA, prenosim vam dio iz prvog izdanja sa ciljem da ukažem na dobar dio velikosrpskih laži, posebno onih vezanih za SPC koju pokušavaju prikazati kao vjersku organizaciju punu vjere, a zapravo radi se o organizaciji povezanoj s raznim oblicima kriminala, počevši od pedofilije do ubojstva teologa Milića Blažanovića u samostanu gdje je bio seksualno zlostavljan. Godine 2005. u žitomislićkom manastiru, pred čitavom zgroženom javnošću, svecima je proglašeno nekoliko zločinaca, među kojima i svećenik Milorad Vukojčić Macola. Srpska pravoslavna crkva dobro je znala tko je svećenik Milorad Vukojčić.
SPC je znala da svecem proglašava koljača i zločinca. Nažalost, čovjek koji je nožem i buzdovanom krčio put velikoj Srbiji proglašava se uzorom budućim generacijama Srba. Svećenik Milorad Vukojčić osuđen je na osnovi iskaza svjedoka i očevidaca zločina u Pljevljima, zbog čega je i strijeljan. Umjesto križa i kadionice, svećenik je koristio macolu, po čemu je i dobio nadimak.Osamdesetih godina prošlog stoljeća SPC se s margine društva vraća u javni život. Umjesto da se reformira i očisti od kadrova koji je kompromitiraju kako bi mogla sudjelovati u duhovnoj obnovi naroda, SPC se okreće političarima.Tijekom 90-ih SPC je bila najveći zagovornik politike koja je uzrokovala stradanja, a za to nikada nisu odgovarali. U svakoj situaciji davana je podrška ratnim zločincima. Patrijarh Pavle, kojeg SPC priprema za kanonizaciju kao sveca, bio je u društvu optuženika za ratne zločine, generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Dok se SPC otvoreno miješa u stvari poput kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca i protivi se obnovi vjerskih organizacija koje su legitimno postojale poput Hrvatske pravoslavne crkve, Crnogorske pravoslavne crkve, do tada nastoji zataškati zločine svojih svećenika tijekom ratova 90-ih.
Ukrali arhiv Vrhbosanske nadbiskupije
Sarajevska nadbiskupija (Vrhbosanska nadbiskupija) traži ukradeni arhiv, prijeteći tužbom SPC-u. Nikada nije do kraja razjašnjeno gdje su završili sakralni objekti koji su nestali zajedno s arhivom, kao i slike koje su također nestale. Kompletan arhiv rimokatoličkih župa u Posavini od 1898. do 1991. godine opljačkale su 1992. godine vojne formacije tadašnje Republike srpske. Tu su pronađene i knjige Franjevačke teologije iz Nedžarića. Kompletan arhiv s preko 10.000 dokumenata sakrivena je u prostorijama Srpske pravoslavne crkve. Dokumenti pokazuju da je vojska, uz znanje visokih crkvenih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve, otuđila zvona rimokatoličkih crkava, uključujući i samostansku crkvu na Plehanu.
Biskupi u čijim su biskupijama paravojske djelovale i u čije su aktivnosti bile uključene mogle su spriječiti ne samo pljačku, nego i progone i ubojstva rimokatoličkog stanovništva.Tada su mučeni svećenici Rimokatoličke crkve:
+Ivo Grgurić
+Petar Jurendić
+Marko Šalić
+Filip Lukenda
+fra Alojzije Atlija
+sestra Cecilija Grgić
Svećenici Tomislav Matanović i Ratko Grgić odvedeni su iz ureda i nikad nisu pronađeni.Arhivist koji je znao za dokumentaciju jeromonaha Georgija Stankovića, nakon saznanja da je sudjelovao u nekoliko pedofilskih i drugih afera, što se vidi iz dosadašnje dokumentacije, premješten je u Hrvatsku, gdje je svojevremeno služio kao starješina hrama sv. Nikole u Karlovcima, 2015. godine, odakle prelazi u Bosnu i Hercegovinu.
Proglašenje paradržavne tvorevine „Srpske Republike BiH“ od strane nelegalnog tijela „Skupštine srpskog naroda u BiH“ 9. siječnja 1992. bio je nelegalan čin jer je Ustav SR BiH bio na snazi i nije dopuštao takve jednostrane političkih poteza. Nakon toga počinju zločini kakve Europa ne pamti od Drugog svjetskog rata.
Pokolji u Podrinju, Prijedoru, Banjoj Luci…
U prvim mjesecima agresije ubijeno je i nestalo oko 20.000 Bošnjaka Podrinja. Ratni zločinac Arkan 1. 4. 1992. zauzima Bijeljinu, što je bio uvod u agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tijekom te okupacije ubijeno je najmanje 48 bošnjačkih civila. Procjenjuje se da je iz Bijeljine protjerano oko 10.000 Bošnjaka. Tada su, prema svjedočenju srpskih očevidaca, od kojih su neki bili i svećenici Srpske pravoslavne crkve, sve bijeljinske džamije srušene pod nadzorom episkopa Srpske pravoslavne crkve. Srušen je čitav blok bošnjačkih kuća na čijem je mjestu Srpska pravoslavna crkva podigla manastir. U Prijedoru je 1992. godine ubijeno više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, među njima 102 djece i 256 žena. U Prijedoru su donesene odluke o osnivanju logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Protjerano je više od 53.000 Bošnjaka i Hrvata.
U Banjoj Luci je ubijeno oko 220 Bošnjaka, a protjerano 75.000 Bošnjaka i građana hrvatske nacionalnosti. U Foči su sustavno činjeni zločini nad Bošnjacima. Tijekom etičkog čišćenja grada protjerana je oko 21.000 Bošnjaka. Ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, a najmanje 500 se i danas vodi kao nestalo. Iz Višegrada je protjerano oko 14.000 Bošnjaka. Ubijeno je oko 1800, među kojima više od 100 djece. Sa područja Zvornika protjerano je 40.000 Bošnjaka, a ubijeno oko 4.000 Bošnjaka. Iz Bratunca su 1992. godine protjerani gotovo svi Bošnjaci, njih oko 20.000. Iz Doboja je protjerano 30.000 Bošnjaka i 10.000 Hrvata. U Srebrenici je počinjen genocid, ubijeno je 8.372 Bošnjaka, a za samo nekoliko dana ostalo stanovništvo je protjerano. Na prvoj crti pokolja nedužnog stanovništva koje je bježalo prema Tuzli, naoružan je bio i visoki dužnosnik Srpske pravoslavne crkve, ali i druga sveštena lica. Kasnije su nadzirali odvođenje ubijenih izbjeglica u rudnike iznad Šekovića i njihovo miniranje kako bi se prikrili dokazi. Opsada Sarajeva trajala je 44 mjeseca i bila je jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Ubijeno je više od 10.000 ljudi, uključujući 1.601 dijete. Konačna brojka je više od 200.000 ubijenih ljudi. Više od 50.000 je mučeno i ubijeno u više od 500 logora smrti, više od 30.000 žena je silovano, više od milijun prognanika. Sve se to dogodilo uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve.
