“Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.”
– Ivo Andrić
Postoje rečenice koje nadžive vrijeme u kojem su napisane. Ne zato što su lijepe, nego zato što svaka nova generacija u njima prepozna vlastitu stvarnost.
Piše: Danijel Senkić
Andrićeva misao danas zvuči gotovo proročanski. Kao da nije nastala prije mnogo decenija, nego kao komentar Bosne i Hercegovine u kojoj živimo.
Ali ako bi se stanje našeg društva moglo sažeti u samo dvije riječi, onda bi to bile:
“Ja i?”
Dvije riječi koje su ostale zapamćene nakon jedne političke izjave, a s vremenom postale mnogo više od toga. Postale su način razmišljanja. Simbol ravnodušnosti. Dijagnoza društva koje se naviklo da na svaku tragediju, svaku aferu i svaku nepravdu samo slegne ramenima.
Dogodi se Jablanica. Devetnaest ljudi izgubi život. Porodice godinama čekaju odgovore, istrage traju, javnost očekuje pravosudni epilog.
Ja i?
Tramvaj iskoči iz šina. Jedno dijete izgubi život. Mlada djevojka ostane bez noge. Istovremeno se godinama postavljaju pitanja o stručnosti, odgovornosti i načinu zapošljavanja u pojedinim javnim preduzećima.
Ja i?
Javnost potresu navodi o seksualnoj eksploataciji maloljetnica u Tuzli. Građani očekuju da institucije zaštite žrtve, rasvijetle sve okolnosti i procesuiraju odgovorne.
Ja i?
Nestaju industrijski giganti koji su decenijama hranili hiljade porodica. Koksara u Tuzli prestaje s radom. Željezara Zenica godinama propada. Ljudi ostaju bez posla, a odgovornost nestaje u beskrajnim političkim prepucavanjima.
Ja i?
Godinama slušamo o istragama vezanim za izgradnju autocesta. Mijenjaju se direktori, uprave i vlasti, ali ostaje isti osjećaj da se ključni infrastrukturni projekti razvlače unedogled. Troškovi rastu, rokovi se pomjeraju, a odgovori izostaju.
Građani zato imaju pravo postaviti jednostavno pitanje:
Jesu li Autoceste prije svega kompanija čiji je zadatak izgradnja moderne putne infrastrukture ili sistem u kojem odgovornost za javni novac prečesto ostaje bez jasnog epiloga?
To pitanje zaslužuje odgovor.
Ali prečesto dobije samo…
“Ja i?”
A onda pogledate kako funkcioniše sistem.
Ne kažnjava se uvijek onaj ko krši zakon.
Vrlo često najveći pritisak trpe upravo ljudi koji insistiraju da se zakon poštuje. Oni koji prijavljuju nepravilnosti. Oni koji odbijaju potpisati ono što smatraju nezakonitim. Oni koji se usude javno postaviti pitanja koja mnogima nisu ugodna.
Umjesto zaštite, dočekaju ih disciplinski postupci, profesionalna degradacija, medijski pritisci ili pokušaji diskreditacije.
Kao da je sve izvrnuto.
Pošten čovjek postaje problem.
A problematični postaju nedodirljivi.
Posljednjih mjeseci javnost prati i slučaj advokata Mirnesa Ajanovića, koji je razotkrio organizovanu medijsku kampanju usmjerenu protiv akademske konkurencije u korist projekta izgradnje univerzitetskog kampusa u Tuzli, čija se vrijednost procjenjuje na više od 300 miliona maraka. Prema njegovim navodima, cilj takvih aktivnosti jeste oblikovanje javnog mišljenja radi opravdavanja tog projekta, dok se nakon njegovih javnih istupa upravo on našao pod pritiscima i napadima.
Jesu li njegove tvrdnje tačne, trebaju pokazati činjenice i institucije.
Ali jedno pitanje ostaje.
Zašto se u našem društvu tako često više energije ulaže u diskreditaciju ljudi putem stranački angažovanih novinara koji postavljaju pitanja nego u davanje odgovora na ta pitanja?
Zašto zviždači, istraživači, novinari, advokati i svi koji ukazuju na moguće nepravilnosti tako često postaju mete, dok oni na koje se pitanja odnose ostaju u sjeni?
Možda zato više nije ni najvažnije pitanje zašto imamo toliko afera.
Mnogo je važnije zapitati se: Kada smo kao društvo prestali tražiti odgovornost?
Jer nijedna država ne propada samo zbog kriminala ili korupcije.
Propada onda kada građani izgube vjeru da se protiv njih uopće vrijedi boriti.
Najopasnija nije korupcija.
Najopasnija je ravnodušnost.
Onog trenutka kada društvo na svaku tragediju, svaku aferu, svaku sumnju u zloupotrebu javnog novca ili položaja odgovori riječima “Ja i?”, ono prestaje biti zajednica koja traži pravdu i postaje zajednica koja se navikla na nepravdu.
A društvo koje se navikne na nepravdu više ne gubi samo povjerenje u institucije.
Počinje gubiti i sebe.
Jer odgovornost nije luksuz.
Ona je temelj svake ozbiljne države.
Sve dok od običnog čovjeka očekujemo da poštuje zakon, a od moćnih gotovo nikada ne tražimo odgovornost za njihove odluke, nastavit ćemo živjeti u začaranom krugu u kojem se afere smjenjuju, tragedije zaboravljaju, a pitanja ostaju bez odgovora.
Krugu u kojem dvije riječi postaju odgovor na sve.
“Ja i?”