Na zemlji koja vapi za pravdom, gdje krv nevine djece još natapa kamenje manastira, Crkva – ona koja bi trebala biti utočište duše – postala je hladni mehanizam tišine, beščašća i smrti. Dijete – bez glave i bez ruku – razneseno modificiranom bombom u svetom prostoru. A tadašnji poglavar SPC-a, patrijarh Pavle – kojega danas žele proglasiti svetim – nikada nije došao, nije poslao riječ utjehe, nije položio ruku na rame oca ili majke. Gdje je tu Krist? Gdje je Ljubav?
Piše: Bojan Jovanović
Što se dogodilo s nama, Srbi? Kako smo se srozali do točke u kojoj je šutnja postala svetinja, a samopouzdanje, empatija i istina – heretičke riječi? Kako je nastao palanački sindrom, mentalitet podložnosti birokratama, mediokritetima, trgovcima dušama koji vode ovu naciju u moralni i duhovni ponor?
Mi više ne razgovaramo o vjeri. Mi sudjelujemo u farsi. SPC, pod krinkom pravoslavlja, nije više nositelj Kristove poruke – već kult krvi i zemlje, organizacija koja je uzurpirala Evanđelje da bi postala ideološki pokrov najstrašnijih zločina počinjenih u naše ime.
Nije SPC Crkva Kristova. To je farizejska konstrukcija moći, hegemonistički parazit koji siše narodnu snagu. Njeni oltari kriju ne samo ikonostas, već i šapat žrtava – djece, žena, silovanih, ubijenih, prodanih. I sve to pod ikonama, pod kandilima, iza riječi o ljubavi.
Teolog Milić Blažanović, nakon mjeseci seksualnog zlostavljanja, ubijen je u manastiru. Tijelo – žrtveno. Ruke vlasti – oprane. Svjedoci šute. Policija ne djeluje. Mediji prešućuju. I dok SPC blagosilja rat i ubistvo, podržavajući agresiju u ime “pravoslavne braće”, u stvarnosti sahranjuju duh Evanđelja.
Ovo nije vjera. Ovo je svetogrđe. SPC nije sveta. SPC je, ako se ne suoči sa zlom koje je počinila i podržala, institucija otpala od Boga. Crkva koja zaboravlja žrtve, koja štiti zločince, koja čini da Krist plače.
Uoči dana 23. maja, kada je počinjen nezamisliv zločin – ritualno ubistvo u srcu manastira – mi se pitamo: u šta više vjerujemo? U Evanđelje, ili u njegovu izopačenu karikaturu?
Krist nije došao da pokrije zločin, već da ga razotkrije. Nije položio život za institucije, već za čovjeka. Vrijeme je da mi kao narod odlučimo – da li ćemo šutjeti pod plaštom “pomirenja”, ili govoriti u ime Istine.
Pokoj vječni mladom životu koji su zbrisali u mraku svetog zida. I neka Istina, kad već Pravda šuti, bude naša molitva. Ako smo još ljudi.
