Srpska pravoslavna crkva (SPC) godinama se predstavlja kao moralni stup društva, zaštitnica tradicije i vrijednosti, dok u stvarnosti njeni poglavari često koriste nesreće i patnje drugih kao sredstvo za promicanje vlastite moći i utjecaja. Iako se SPC često poziva na “ljudskost” i “dobrotu”, sve češće se suočava s optužbama za prikrivanje teških zločina, poput seksualnog zlostavljanja unutar vlastite zajednice. Crkva ne samo da često ignorira te optužbe, nego ih minimizira, pa čak i negira, dok humanitarne akcije istodobno koristi kao fasadu za jačanje svoje političke i društvene pozicije. Takav pristup licemjerno prikazuje Srpsku pravoslavnu crkvu kao instituciju koja “brine” o svom narodu, a zapravo svojim djelovanjem podržava patrijarhalne norme i prikriva zlostavljanje. Zlostavljane osobe, posebno one koje se usude progovoriti o svom iskustvu, šute, često bez ikakve zaštite i pravde, dok Crkva umjesto suočavanja s problemom koristi tragediju kao priliku za daljnju manipulaciju i očuvanje svog ugleda. U tom kontekstu SPC postaje simbol institucije koja se “smije u lice” žrtvama, a istovremeno propagira lažnu sliku svoje privrženosti vrijednostima koje u stvarnosti zanemaruje.
Nedostatak odgovornosti i nepoštivanje prava žrtava
Rješavanje tragičnog slučaja seksualnog zlostavljanja i ubojstva teologa Milića Blažanovića u srpskom pravoslavnom manastiru ima duboko emotivno i socijalno značenje, jer nije riječ samo o nevinom oduzetom životu, već o prepoznatljivom sustavnom problemu koji uključuje i korupciju, nedostatak odgovornosti i nepoštivanje prava žrtava. Slučaj ne smijemo promatrati kao izolirani incident, već kao pokazatelj šireg društvenog problema u kojem moćne institucije, u ovom slučaju crkva, mogu biti prepreka provođenju pravde. Umjesto da pruže podršku obitelji žrtve i osiguraju odgovornost počinitelja, osigurali su zaštitu interesnih skupina koje su opstruirale istragu i skrivale istinu.
Nedostatak istrage i nepoštivanje obitelji žrtve predstavljaju ozbiljan problem u pravosudnom sustavu, gdje moćne institucije mogu djelovati kao štit za počinitelje zločina. Takvo ponašanje ne samo da pogoršava bol obitelji, već šalje poruku da oni s političkim ili društvenim utjecajem mogu biti iznad zakona. Žrtve, posebice djeca, moraju imati pravo na pravednu istragu i zaštitu, a odgovorni moraju biti procesuirani i adekvatno kažnjeni.Važnost rješavanja ovog slučaja je u tome što on predstavlja borbu ne samo za pravdu za ovu jednu žrtvu, već i za sve ostale koji su se našli ili bi se mogli naći u sličnim okolnostima. Ovaj proces bi trebao pokazati da niti jedna institucija, ma koliko moćna bila, ne može biti iznad zakona. Svaka žrtva mora imati pravo na odgovarajuću zaštitu i pravičnu naknadu. Također, rješavanje ovog slučaja od velike je važnosti za emocionalno i psihičko ozdravljenje obitelji žrtve, jer je dugogodišnje ignoriranje njihove patnje, kao i izbjegavanje isprike i odgovornosti, samo produbilo njihovu bol i frustraciju.
Ove godine ćemo veliku pažnju posvetiti borbi za istinu i pravdu. Ovo je prilika da se procesuiraju svi odgovorni i da se postigne pravda, ne samo za ovu žrtvu, već i za sve druge koji su ikada bili žrtve nasilja, a posebno za djecu koja su najranjivija. Ovaj slučaj bi trebao biti signal da se svaka žrtva mora saslušati i da institucije ne mogu zanemariti svoje obveze prema zakonu i ljudskim pravima. Borbom za istinu zajednica traži da se svi odgovorni adekvatno kazne i da se konačno ostvari pravda za žrtve.Konačno, rješavanje ovog slučaja ima i širi društveni značaj, jer postavlja temelje za budućnost u kojoj će se poštivati prava žrtava, a pravda ne će biti selektivna. Institucije moraju odgovarati za svoje postupke, a svatko, bez obzira na status i moć, mora odgovarati za svoja nedjela. Žrtve se ne smiju zaboraviti, a borba za istinu mora biti kontinuirana kako bi se osigurala zaštita svakog djeteta i svakog građanina.
