Disciplinskom pritužbom na 132 stranice, uz prilog od još 341 stranice dokumenata (ukupno 473), plus deset stranica dodatnog izjašnjenja po zahtjevu VSTV BiH nakon pritužbe, čine činjeničnu i dokaznu osnovu kojom se traži disciplinska istraga da li je riječ samo o pravnom stavu sudije ili o postupanju obilježenom unaprijed formiranim stavom, odstupanjem od sudske prakse, stigmatizacijom, zanemarivanjem procesnih prava i mogućim vanjskim uticajima vlasti i drugih lica.
Autor: Dokumentovano.ba
Nakon što je podnesena krivična prijava protiv sudije Mihaele Jovanović, odgovornih lica iz zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i režimskih medija, Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine zvanično je potvrdio da je zaprimio disciplinsku pritužbu protiv Mihaele Jovanović, sudije Kantonalnog suda u Tuzli, te da će u dijelu dokumentacije koji se odnosi na njeno postupanje formirati disciplinski predmet.
Obavještenje Ureda disciplinskog tužioca nosi broj 03-09-6-2978-2/2026, datirano je 12. augusta 2026. godine, a u njemu se navodi da je kompletna dokumentacija zaprimljena 7. augusta.
Ured je nakon pregleda dokumentacije utvrdio da se jedan njen posebno formirani dio odnosi na postupanje sudije Mihaele Jovanović u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 026363 25 U, te izričito naveo da će u vezi s tim formirati predmet, nakon čega će podnosilac biti obaviješten potvrdom prijema pritužbe sa službenim brojem predmeta Ureda.
Time navodi iz obimne disciplinske pritužbe od ukupno 483 stranice ulaze u proceduru pred nadležnim tijelom VSTV-a BiH.
A ono što je stavljeno pred Ured disciplinskog tužioca daleko je šire od tvrdnje da je jedna sudska presuda jednostavno „pogrešna“.
KAKO JE SUDIJA DOŠLA DO PRESUDE
Disciplinskom pritužbom se traži prethodna provjera i provođenje disciplinske istrage zbog sumnje na kršenje principa nezavisnosti, nepristrasnosti, integriteta, profesionalnosti i odgovornosti prema sudijskoj funkciji, odnosno postupanja koje je, prema navodima podnosioca, moglo dovesti do narušavanja ugleda i integriteta pravosuđa.
Međutim, obim predmeta tu ne završava.
Uz disciplinsku pritužbu kao njen činjenični i dokazni temelj dostavljen je i Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke od 176 stranica, u kojem su sistematizovane navodne povrede procesnog i materijalnog prava, ustavni i konvencijski prigovori, odstupanje od ranije presude istog suda, sporna pitanja dokaza i stručnih obračuna.
Dostavljen je i zaseban Izvještaj o sumnji na učinjenje više krivičnih djela sa zahtjevom za hitno osiguranje i očuvanje dokaza, u obimu od 155 stranica, kao dopunski dokument i dio činjenične osnove disciplinske pritužbe.
Nakon obavještenja Ureda disciplinskog tužioca dostavljeno je i dodatno izjašnjenje na 10 stranica, kojim je potvrđeno da su oba navedena dokumenta dostavljena UDT-u kao sastavni dio činjenične, dokumentacione i dokazne osnove pritužbe.
Dakle, riječ je o dokumentima koji ukupno imaju 483 stranice.
Ali broj stranica nije ono što ovaj predmet čini posebno zanimljivim.
Mnogo su značajnija pitanja koja se na tim stranicama postavljaju.
DVIJE RAZLIČITE PRESUDE ISTOG SUDA O ISTOJ PRAVNOJ STVARI – U RAZMAKU OD SAMO DVA I PO MJESECA
Jedno od najtežih pitanja u disciplinskoj pritužbi odnosi se na nešto što je razumljivo i građaninu koji nikada nije otvorio pravni udžbenik:
Kako je moguće da isti sud u gotovo istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji u maju uspostavi jedan pravni standard, a samo dva i po mjeseca kasnije odluči na suštinski suprotan način – bez jasnog objašnjenja zbog čega?
Kantonalni sud u Tuzli je presudom od 8. maja 2026. godine, između istih stranaka i u okviru povezanog upravnog odnosa, zahtijevao provođenje posebnog ispitnog postupka, potpuno utvrđivanje činjenica, upoznavanje stranke sa rezultatima dokazivanja i omogućavanje stranci da se o odlučnim činjenicama i dokazima izjasni.
Traženo je i ispitivanje da li su eventualni nedostaci otklonjivi i da li se prije najteže upravne mjere može ostaviti dodatni rok.
A onda je 24. jula 2026. godine donesena presuda sudije Mihaele Jovanović.
Disciplinska pritužba tvrdi da je tim putem neposredno prethodni standard istog Kantonalnog suda napušten, a da nije jasno objašnjeno zbog čega: nije navedena relevantna izmjena zakona, nije označena presudna činjenična razlika niti je dat pravno provjerljiv odgovor zbog čega ranije procesne garancije više nemaju isti značaj.
I upravo ovdje pritužba pravi važnu razliku.
Nije disciplinski problem samo zato što dvije sudije različito misle.
Pitanje za Ured disciplinskog tužioca glasi nešto sasvim drugo:
da li je takvo neobrazloženo odstupanje rezultat legitimnog sudijskog uvjerenja – ili može ukazivati na nesavjesnost, unaprijed formiran stav ili nedostatak profesionalne distance?
IZVJEŠTAJ KOMISIJE KOJI STRANKA U POSTUPKU NIJE DOBILA – A NA KOJEM JE ZASNOVANA ODLUKA MINISTARSTVA I SUDA
Drugo pitanje djeluje još jednostavnije.
Postoji „stručni“ izvještaj nekakve Komisije na kojem je u značajnoj mjeri zasnovana upravna odluka.
Ali taj konačni izvještaj stranci nije dostavljen prije donošenja odluke, niti joj je omogućeno da ospori njegovu metodologiju, podatke i obračune.
Izvještaj je sačinjen 10. novembra 2025. godine, a samo četiri dana kasnije od strane Ministarstva obrazovanja i nauke TK donesena je najteža upravna mjera protiv Evropskog univerziteta Kallos.
Posebno je neobično ono što se, prema pritužbi, dogodilo u sudskoj presudi.
Kantonalni sudu u Tuzli je presudom od 8.5.2026. godine naznačio da je to bitna povreda ZUP FBiH i poništio rješenje Ministarstva a sudija Mihaela Jovanović dva mjeseca kasnije smatra da stranci nije ni trebalo biti dostavljen Izvještaj Komisije, jer je, eto, po prijavljenoj sudiji Mihaeli, stranka trebala pretpostaviti šta će biti u Izvještaju!?
Sudija Mihaela je prisustvo predstavnika stranke službenoj posjeti Komisije 24. septembra 2025. godine, koja je tada šutila kao zalivena, tretirao kao dovoljan oblik njenog učešća, pa, po sudiji Mihaeli, šta ima da ima se dostavlja Izvještaj šta su to oni zauzeli kao stav.
Problem je samo jedan:
konačni Izvještaj Komisije tada još nije ni postojao.
Sačinjen je 47 dana kasnije.
Pritužba zbog toga postavlja vrlo jednostavno pitanje: kako se neko može izjasniti o metodologiji, matematičkom obračunu i zaključcima dokumenta koji će nastati tek 47 dana nakon njegovog prisustva službenoj posjeti?
To više nije apstraktna pravna teorija.
To je pitanje elementarne procesne logike.
SUD KAO KONTROLOR UPRAVE – ILI KAO NEKO KO UPRAVI DOPISUJE RAZLOGE?
Posebno ozbiljan dio pritužbe odnosi se na tvrdnju da sud nije ostao samo u ulozi onoga ko provjerava zakonitost odluke izvršne vlasti.
Navodi se da je presuda vlastitim razlozima dopunjavala obrazloženje Ministarstva, prihvatala i razrađivala stručnu metodologiju Komisije, vršila obračune i na taj način praktično otklanjala nedostatke upravnog akta koji je trebala kontrolisati. Zahtjev za vanredno preispitivanje upravo to označava kao prekoračenje granica sudske kontrole.
Među brojkama koje je presuda prihvatila nalaze se:
29.730 nastavnih časova, potreba za 99,1 nastavnikom i zaključak o najmanje 50 nastavnika u punom radnom odnosu.
Ali stranci prethodno nije bilo omogućeno da ospori konačnu metodologiju i obračun na kojem su ti brojevi zasnovani. U disciplinskom podnesku zbog toga se traži provjera šta se zaista nalazilo u sudskom spisu, kakvu je stručnu osnovu sudija imala pred sobom i jesu li pojedini zaključci zaista preuzeti iz upravnog akta ili ih je Sud naknadno sam formirao, posebno jer je navodni nedostatak nastavnog kadara određen za prvu i drugu studijsku godiunu za koje Ministarstvo (protu)pravno nije dozvolilo upis.
Dakle Univerzitet je kriv jer mu Ministarstvo nije dozvolilo upis prve i druge godine pa Ministarstvo tereti Univerzitet što nije imao profesore za te dvije godine za koje nije dozvoljen upis i nastava i nisu ni mogli biti angažovani profesori – i to sud – sudija Mihaela odredi kao nedostatak profesora i uračuna u sve godine, iako Univerzitet ima i više nego što je propisano profesora za ostale godine studija!?
Drugim riječima, prema argumentaciji podnosioca, posljedice prethodnih mjera vlasti potom su korištene u kadrovskom obračunu na štetu subjekta kojem je vlast sama onemogućila upis.
To je jedno od pitanja zbog kojih se u vanrednom pravnom lijeku tvrdi da presuda nije opterećena jednom izolovanom pravnom greškom, nego nizom međusobno povezanih odstupanja.
Za običnog građanina dilema je vrlo jasna:
Ako je izvršna vlast morala zakonito obrazložiti svoju odluku, može li sud naknadno napraviti ono što izvršna vlast nije uradila i tako tu odluku održati na snazi?
Upravo će se zakonitošću tih pitanja baviti vijeće koje odlučuje o vanrednom preispitivanju, dok je pred Uredom disciplinskog tužioca drugačije pitanje – kakav profesionalni i etički značaj može imati način na koji je sudija došla do takvog rezultata.
Zato se UDT-u predlaže da posebno razdvoji posljedice same upravne odluke od posljedica jezika koji je sudija koristila u obrazloženju, uključujući moguće probleme svršenih studenata pri zapošljavanju, napredovanju ili nastavku školovanja.
JE LI PRESUDA BILA PRAVNI STAV – ILI JE U NJU UŠAO POLITIČKI I VRIJEDNOSNI ODNOS PREMA STRANCI?
Tu predmet postaje još osjetljiviji.
U podnescima se ne tvrdi da je već dokazano da je sudija bila pod političkim uticajem.
Naprotiv, izričito se navodi da ne postoji dokaz koji podnosilac sam može pribaviti o eventualnom nedopuštenom kontaktu sudije sa političkim ili drugim licima, upravo zbog čega se od nadležnih institucija traži provjera.
Ali se postavlja pitanje da li je odluka mogla biti rezultat vlastitog unaprijed formiranog vrijednosnog stava sudije, uticaja javnog i političkog raspoloženja ili nesavjesnog zanemarivanja zakona, procesnih garancija i stanja spisa.
To je mnogo ozbiljnije pitanje od toga da li je jedan član zakona protumačen na jedan ili drugi način.
Jer sudija može pogriješiti.
Sudija može imati pravno mišljenje različito od kolege.
Sudija može donijeti odluku koja će kasnije biti ukinuta.
Ali sudija mora biti nezavisan od izvršne vlasti, politike, javnih kampanja, medijskog pritiska – pa i od vlastitih predrasuda prema stranci o kojoj odlučuje.
Upravo je zato u disciplinskoj pritužbi predloženo da UDT odvoji pitanja o kojima će odlučivati nadležni sud od disciplinski relevantnih pitanja: moguće pristrasnosti ili predrasude, gubitka profesionalne distance, mogućeg vanjskog uticaja ili nedopuštene komunikacije, mogućeg razloga za izuzeće, stigmatizirajućeg jezika i narušavanja povjerenja javnosti u pravosuđe.
PRESUDA DONESENA BEZ JAVNE RASPRAVE – IAKO SU SPORNI BILI I BROJEVI I ČINJENICE
Još jedno pitanje izdvojeno u disciplinskoj pritužbi jeste činjenica da je presuda donesena bez održavanja javne rasprave a sud odlučivao kao da je održana.
Samo to, kako se korektno naglašava i u samoj pritužbi, ne predstavlja disciplinski prekršaj.
Ali ovdje su bila sporna pitanja metodologije obračuna nastavnog opterećenja, broja stvarno izvođenih predmeta, zajedničkih predmeta, godina studija, broja potrebnih nastavnika, njihovog angažmana i mogućnosti otklanjanja eventualnih nedostataka.
Zbog toga je zatražena provjera na osnovu čega je sudija zaključila da takav predmet može biti riješen bez neposrednog razjašnjenja spornih stručnih činjenica i da li je takav procesni pristup mogao stvoriti objektivan utisak da je ishod već bio formiran na osnovu pisanog materijala jedne strane.
O ČEMU SE ZAPRAVO RADILO
Sudski predmet koji je doveo do ove disciplinske pritužbe odnosio se na upravni spor Evropskog univerziteta „Kallos“ Tuzla protiv Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona, odnosno na zakonitost rješenja Ministarstva kojim je izrečena trajna zabrana rada.
Presudom sudije Mihaele Jovanović od 24. jula 2026. godine tužba je odbijena i upravno rješenje ostavljeno je na pravnoj snazi.
Prema dokumentaciji dostavljenoj nadležnim institucijama, takva odluka proizvodi posljedice ne samo prema pravnom licu Evropski univerzitet Kallos i njegovom osnivaču nego i prema više od 200 studenata, zaposlenima, nastavnicima i drugim povezanim subjektima.
Protiv presude podnesen je zahtjev za vanredno preispitivanje na 176 stranica, o kojem će odlučivati nadležno sudsko vijeće. U njemu se, između ostalog, tvrdi da je presuda bez obrazloženja odstupila od pravnog stava pravosnažne presude istog Kantonalnog suda od 8. maja 2026. godine, da stranci nije omogućen pristup odlučnom dokazu prije upravne odluke, da je Sud vlastitim razlozima otklanjao nedostatke odluke Ministarstva te da najteža mjera nije prethodno podvrgnuta stvarnoj analizi blažih mogućnosti i proporcionalnosti.
Ali Ured disciplinskog tužioca neće odlučivati o tome treba li presuda biti ukinuta.
To je posao suda u postupku po Zahtjevu za vanredno preispitivanje, u kojem odlučuje vijeće od troje sudija
Pred VSTV-om je drugo, možda za povjerenje javnosti još važnije pitanje:
KAKO JE SUDIJA SUDILA?
Je li sve što se dogodilo samo dopušteno sudijsko pravno uvjerenje, pa makar se ono kasnije pokazalo pogrešnim?
Ili kumulacija odstupanja – od potpuno drugačijeg pravnog standarda istog suda samo dva i po mjeseca ranije, preko prihvatanja nedostavljenog odlučnog dokumenta i vlastitih stručnih obračuna, do vrijednosnih formulacija o diplomama i tretiranja najteže upravne mjere kao društvenog interesa – zahtijeva odgovor na pitanje je li izgubljena profesionalna distanca i objektivni izgled nepristrasnosti?
Disciplinska pritužba ne traži da UDT unaprijed proglasi sudiju odgovornom.
Naprotiv, u njoj se izričito navodi da treba pribaviti dokaze i omogućiti sudiji da objasni svoje postupanje i svaku sumnju potvrditi ili otkloniti objektivnim dokazima.
To je sada posao nadležnih institucija.
Ali jedna činjenica više nije stvar pretpostavke:
Ured disciplinskog tužioca VSTV-a BiH zvanično je zaprimio dokumentaciju i potvrdio da će zbog postupanja sudije Kantonalnog suda u Tuzli Mihaele Jovanović i najavio da će formirati disciplinski predmet.
A kada se na jednoj strani nalazi sudijska nezavisnost, a na drugoj pravo svakog građanina da o njegovim pravima odlučuje nepristrasan sudija isključivo prema zakonu i dokazima – onda odgovor na pitanje kako je sudija sudila više nije privatno pitanje stranaka u jednom postupku.
To postaje pitanje povjerenja javnosti u pravosuđe.