OD „KOMPLETNE PRVE FAZE“ OD 60–65 MILIONA DO PRVE FAZE OD 160 MILIONA I CIJELOG KOMPLEKSA OD PRIBLIŽNO 700 MILIONA KM: RAST PROJEKTA OTVARA I PITANJE KO ĆE DOBITI UGOVORE, PODUGOVORE, NADZOR, OPREMU I DRUGE POSLOVE I POSTOJI LI PROSTOR DA MILIONI JAVNOG NOVCA KROZ „IMT“ MREŽU ZAVRŠE KOD POLITIČKIH, SUDSKIH I REŽIMSKO MEDIJSKI POVEZANIH LICA
Nakon što je Mirnes Ajanović razotkrio skandal u vezi „Kampusa“, do sada smo analizirali da li Tuzlanskom kantonu uopšte treba Kampus planiranih razmjera, jer je i premijer potvrdio stav javnosti da nema dovoljno studenata – i šta bi građani mogli dobiti za sada već izvjesnih 700 miliona maraka javnog novca.
Autor: Dokumentovano.ba
Sada dolazimo do pitanja koje može biti još ozbiljnije:
Kako smo od Kampusa od nekoliko desetina miliona KM došli do projekta čija se realizacija cijelog kompleksa u službenim dokumentima procjenjuje na približno 700 miliona KM – i ko će sve imati finansijski interes u njegovoj realizaciji?
Jer gdje se pojavljuje 700 miliona KM javnog novca, mora se postaviti i pitanje koje građani vrlo dobro razumiju:
„IMT“ – ima li mene tu?
Ko će projektovati?
Ko će graditi?
Ko će dobiti podugovore?
Ko će vršiti nadzor?
Ko će isporučivati opremu?
Ko će biti konsultant?
Ko će dobijati promotivne i medijske poslove?
I postoje li među budućim korisnicima tog novca lica i kompanije povezani sa nosiocima izvršne i zakonodavne vlasti, drugim institucijama ili medijskim strukturama koje podržavaju projekat?
To nisu optužbe da je neko već uzeo novac, mada je oko 30 miliona KM već potrošeno.
To su pitanja koja se moraju postaviti prije nego što stotine miliona KM budu potrošene, a posebno jer je taj novca mogao biti usmjeren u škole, stipendije, vrtiće, bolnice, puteve, radna mjesta, poljoprivredu, pomoć penzionerima, boračkoj populaciji, socijalno ugroženim porodicama…
GDJE BI ZAVRŠILO 700 MILIONA KM DA GRAĐANI ODLUČUJU UMJESTO VLASTI?
OD „MINIMALNIH ULAGANJA“ DO 326.060 KVADRATNIH METARA
Priča o Kampusu nije počela kao priča o univerzitetskom megagradu.
Strateški plan razvoja Univerziteta u Tuzli za period 2011–2015. predviđao je korištenje prostora bivše kasarne „uz minimalna ulaganja“.
U analizu su tada uključena četiri objekta za stanovanje vojnika i pomoćni objekat sa amfiteatrom, ukupne korisne površine 10.350 kvadratnih metara. Preseljenjem određenih organizacionih jedinica istovremeno bi bilo oslobođeno dodatnih 4.799,46 kvadratnih metara već postojećeg i opremljenog univerzitetskog prostora.
Dakle, početna logika bila je jednostavna:
iskoristiti ono što postoji, adaptirati ono što je racionalno upotrebljivo i ulagati minimalno.
A onda dolazi potpuno drugačiji koncept.
Regulacionim planom obuhvaćeno je 45,76 hektara, predviđeno je zadržavanje osam postojećih i izgradnja čak 20 novih objekata, uz ukupnu korisnu površinu od 326.060,80 kvadratnih metara i plansku osnovu od 12.000 korisnika.
Od 10.350 kvadrata racionalne adaptacije do 326.060 kvadrata kompleksa.
Od „minimalnih ulaganja“ do stotina miliona KM.
Ko je odlučio da se koncept toliko promijeni i kojom ekonomskom analizom je dokazano da je to potrebno?
60 MILIONA, PA 160, PA 300, PA PRIBLIŽNO 700 MILIONA KM
Dokumenti otvaraju još ozbiljnije pitanje.
U javnom prostoru pojavljuju se najmanje četiri nivoa vrijednosti:
60–65 miliona KM
160 miliona KM
300 miliona KM
približno 700 miliona KM
Ti iznosi ne moraju predstavljati istu stvar i ne smiju se nekritički sabirati ili izjednačavati. Upravo je to jedan od važnih zaključaka ekonomske analize. Ali njihova ogromna razlika zahtijeva da javnosti bude pokazano šta tačno svaki iznos obuhvata.
Posebno je zanimljivo nešto drugo.
Krajem 2023. godine 60–65 miliona KM javno je predstavljeno kao iznos potreban za „kompletnu prvu fazu“.
Kapitalni budžet TK za 2026. godinu, međutim, projekat pod nazivom „Prva faza razvoja Kampusa UNTZ“ vodi sa ukupnom projektnom vrijednošću od 160 miliona KM.
Razlika:
približno 95 do 100 miliona KM.
Samo između dvije javno označene „prve faze“.
ŠTA SMO DOBILI ZA DODATNIH 100 MILIONA KM?
Možda postoji potpuno racionalno objašnjenje.
Širi obuhvat.
Nova oprema.
Vanjsko uređenje.
Inflacija.
Dodatni objekti.
Dodatni radovi.
Promjena same definicije prve faze.
Ekonomska analiza upravo te mogućnosti navodi i zato ne zaključuje da povećanje samo po sebi dokazuje bilo kakvu nezakonitost.
Ali upravo zato javnosti treba pokazati račun.
Šta je bila prva faza za 60–65 miliona KM, a šta je danas prva faza za 160 miliona KM?
Šta je dodano?
Kada?
Ko je odlučio?
Koliko košta svaka dodatna stavka?
I ko će na kraju dobiti taj novac?
A ONDA DOLAZIMO DO 700 MILIONA KM
I ovdje treba biti potpuno precizan.
Približno 700 miliona KM nije ugovorena cijena Kampusa niti konačni obračun radova.
Riječ je o aproksimativnoj procjeni potrebnoj za realizaciju cijelog kompleksa iz Regulacionog plana, uz faznu realizaciju i buduće preciziranje projektno-tehničkom dokumentacijom.
Ali upravo je to razlog više za javnu kontrolu.
Jer ako službeni planski dokument predviđa kompleks čija realizacija može biti reda veličine 700 miliona KM, javnost ne treba čekati posljednju fakturu da bi pitala gdje će novac završavati.
700 MILIONA KM OTVARA OGROMAN PROSTOR ZA „IMT“
Kod projekta ovakvih razmjera ne postoje samo građevinski radovi.
Postoje projektovanje, nadzor, izvođači, podizvođači, materijal, oprema, infrastruktura, konsultantske usluge, stručni poslovi, promocija i niz drugih ugovora.
Zato javnost mora moći pratiti svaku marku.
Posebno mora biti vidljivo ko su vlasnici izvođača i podizvođača, ko dobija poslove, ko vrši nadzor i postoje li političke, poslovne, porodične ili druge relevantne veze između korisnika novca i ljudi koji o tom novcu odlučuju.
Isto vrijedi za medije.
Ako pojedini mediji snažno promovišu projekat vrijedan stotine miliona KM, legitimno je provjeriti da li oni ili sa njima povezani subjekti istovremeno dobijaju javni novac, marketinške, promotivne ili druge poslove povezane s vlastima ili projektom.
Ne zato što je unaprijed dokazano da postoji „IMT“, nego upravo zato da se utvrdi postoji li.
Kod 700 miliona KM kontrola nije politički napad.
Kontrola je obaveza.
700 MILIONA KM MORA IMATI 700 MILIONA KM VRIJEDNO OBRAZLOŽENJE
Zato ćemo u nastavku dokument po dokument postaviti jedno pored drugog:
60–65 miliona KM.
160 miliona KM.
300 miliona KM.
Približno 700 miliona KM.
I tražiti odgovore:
Ko je donosio odluke?
Ko je povećavao obuhvat?
Šta je dodavano?
Koliko je svako proširenje koštalo?
Ko je odobravao finansiranje?
Ko će dobijati ugovore?
Ko će biti podizvođači?
Ko će nadzirati radove?
I, na kraju, ko će sve finansijski profitirati od projekta koji plaćaju građani Tuzlanskog kantona?
Jer put od prvobitne racionalne adaptacije „uz minimalna ulaganja“ do kompleksa od 326.060 kvadratnih metara i aproksimativne vrijednosti do približno 700 miliona KM nije sitna izmjena projekta.
To je potpuna promjena njegove razmjere.
A kada se razmjera javne investicije mjeri stotinama miliona KM, građani imaju pravo znati ne samo šta se gradi i koliko košta nego ko je odlučio, zašto je odlučio i kome će na kraju otići njihov novac.
Jer što je više stotina miliona javnog novca na stolu, to pitanje „IMT – ima li mene tu?“ mora biti glasnije, a kontrola svakog ugovora stroža.