Taman nakon što smo (javno) pitali treba li Udruženje BH novinari napustiti dugogodišnji model „Fidel i Raúl“, objavi se prilog predsjednika Udruženja Marka Divkovića kao „veterana tuzlanskog novinarstva“ koji u penziji redovno održava „redakcijske sastanke“ po baštama tuzlanskih kafana i kafića uz čašu vina. Neka ljudi sjede, razgovaraju i piju šta žele – ali je li to referenca čovjeka koji danas nastupa u ime novinarske profesije i drugima dijeli lekcije o profesionalizmu?
Autor: Danijel Senkić, novinar i glavni i odgovorni urednik portala Dokumentovano.ba
Ljudi, mene je, kao novinara sa stažom od preko trideset godina, stvarno počela biti sramota ko nas predstavlja.
I odmah da razjasnimo: nije problem kafana.
Nije problem ni vino.
Neka Marko Divković sjedi svaki dan u kafani, neka pije i priča sa kime hoće o novinarstvu nekad i sad, neka evociraju uspomene i neka uživaju u penziji.
Problem nastaje kada čovjek koji je predsjednik Udruženja BH novinari – organizacije koja javno presuđuje ko je novinar a ko nije, šta je profesionalno, šta je pritisak, šta je targetiranje, ko ugrožava novinare i zbog čega treba alarmirati evropske i međunarodne organizacije – kao javnu profesionalnu sliku dobije: „redovne redakcijske sastanke u baštama tuzlanskih kafana i kafića, uz čašu dobrog vina“.
To nije napisao Dokumentovano.ba.
Tako ih je predstavio portal, a koliko vidimo, nema reakcije, dakle – nije mu mrsko, jer i pozira.
Pa, ljudi, šta da kažemo?
MI NAPISALI „FIDEL I RAÚL“ – ONI NAM POSLALI KAFANSKU ILUSTRACIJU REDAKCIJSKOG SASTANKA
Prije nekoliko dana pitali smo treba li Udruženje BH novinari konačno napustiti model „Fidel i Raúl“ – satiričnu metaforu dugogodišnje koncentracije uticaja Borke Rudić i Marka Divkovića na vrhu Udruženja.
Naglasili smo da ne poredimo političke sisteme, nego pitamo nešto sasvim normalno:
koliko dugo isti ljudi trebaju predstavljati organizaciju koja drugima drži lekcije o demokratiji, smjenjivosti i odgovornosti?
I onda stiže fotografija.
Marko Divković.
Sto.
Čaša vina.
Pozira.
I opis o redovnim „redakcijskim sastancima“ po kafanskim baštama.
Mi satiru pišemo.
A stvarnost se trudi da nas nadmaši.
OD FABRIČKOG DO KAFANSKOG NOVINARA
Marko Divković je počeo svoju karijeru do kafanskog novinara od fabričkog novinara.
Mnogi su novinarstvo učili u redakciji.
Na terenu.
Među ljudima.
Provjeravale su se činjenice.
Zvala se druga strana.
Urednik je vraćao tekst.
Dokaz se tražio prije optužbe.
Danas, izgleda, imamo i novu razvojnu fazu:
KAFANSKI REDAKCIJSKI KOLEGIJ.
Da budemo potpuno precizni:
ne tvrdimo da se odluke Udruženja BH novinari donose u kafani.
Nemamo dokaz za to.
Ali kada se njihovog predsjednika javno predstavlja upravo kao čovjeka koji „redovno održava redakcijske sastanke“ po kafanama, onda valjda smijemo pitati:
je li to danas profesionalna referenca čovjeka koji nastupa u ime Udruženja BH novinari?
Haman jeste.
A ONDA DRUGIMA DRŽE LEKCIJE
Tu satira prestaje biti samo smiješna.
Udruženje BH novinari posljednjih mjeseci Mirnesu Ajanoviću i Dokumentovano.ba dijeli lekcije o novinarstvu, pravu, kritici, pritisku i profesionalnim standardima.
Traže evropske reakcije.
Prozivaju.
Osuđuju.
Govore o „targetiranju“, „zastrašivanju“ i „pravnom nasilju“.
A mi samo pitamo:
ko je vas ovlastio da ostavljate utisak da govorite u ime svih novinara?
Udruženje BH novinari nije Marko Divković.
Nije Borka Rudić.
Novinarska profesija nije njihovo privatno vlasništvo.
Čine je hiljade ljudi koji svakodnevno rade, istražuju, odlaze na teren, griješe, ispravljaju greške i odgovaraju za ono što objave.
Upravo smo zato ranije pitali koliko stvarnog prostora u Udruženju postoji za nove ljude i novo rukovodstvo.
LJUDI, MENE JE SRAMOTA
Pišem ovo kao novinar koji svakodnevno djeluje od 10. aprila 1994. godine.
I ne pristajem da nekoliko „nezamjenljivih“ funkcionera stvara utisak da predstavlja mene ili cijelu profesiju.
Mene predstavlja ono što potpišem.
Činjenica koju dokažem.
Greška koju ispravim.
Pravo na odgovor koje omogućim.
I spremnost da podnesem kritiku.
Ako pogriješim – neka me isprave.
Ako neko smatra da sam objavio neistinu – neka dokaže na sudu.
Isto pravilo mora važiti za sve.
Zato nije problem što Marko Divković sjedi u kafani.
Problem je kada se kafanski redakcijski sto počne bolje uklapati u sliku rukovodstva nego transparentnost, pluralizam i smjenjivost.
A onda ti isti ljudi drugima objašnjavaju demokratiju.
Pa ćemo ponovo pitati:
DA LI JE VRIJEME DA UDRUŽENJE BH NOVINARI NAPUSTI MODEL „FIDEL I RAÚL“ I DOBIJE NOVO LIDERSTVO?
Novo.
Aktivno.
Pluralno.
Spremno saslušati i drugu stranu.
I, ako je ikako moguće…
sa malo manje kafanskog autoriteta, a malo više novinarskog.