KO ODLUČUJE KO JE „DOVOLJNO NOVINAR“ DA BI BIO ZAŠTIĆEN?
Marko Divković danas predsjedava Udruženjem koje bi trebalo štititi novinare od prijetnji i napada, a istovremeno se otvara neugodno pitanje zašto dugogodišnji novinar koji je još početkom devedesetih dobijao novinarske nagrade tvrdi da mu je zaštita uskraćena uz obrazloženje da „nije novinar“. Je li riječ samo o različitim profesionalnim kriterijima, starim sujetama ili predsjednik Udruženja BH novinari jednostavno ima vlastitu definiciju novinara?
Autor: Danijel Senkić, novinar i glavni i odgovorni urednik portala Dokumentovano.ba
Nakon kafanskog redakcijskog stola, imamo još jedno pitanje za predsjednika Udruženja BH novinari Marka Divkovića.
Ovaj put vrlo jednostavno:
KO JE ZA MARKA NOVINAR?
I još važnije:
ko ima pravo na zaštitu Udruženja BH novinari kada mu se javno i učestalo prijeti?
Jer Marko Divković vrlo dobro zna šta znači prijetnja novinaru.
Godinama je javno govorio o napadima, prijetnjama i potrebi da se novinare zaštiti. Kao predsjednik Udruženja BH novinari upozoravao je da napadi postaju sve brutalniji i da je problem što počinioci često ostaju nekažnjeni.
Dakle, teoriju znamo.
Problem nastaje kod praktičnog dijela.
KADA JE MARKO META ILI NEKO NJEMU DRAG – TO JE NAPAD NA NOVINARA
I sam Marko Divković javno je govorio da je tokom novinarske karijere bio izložen prijetnjama, uključujući prijetnje tužbama i fizičke incidente.
I sasvim ispravno.
Novinar ne smije biti fizički napadan zbog svog rada.
Ne smije mu se prijetiti.
Ne smije mu se ugrožavati porodica.
Tu nema lijevih, desnih, podobnih i nepodobnih.
Ili barem ne bi trebalo biti.
Ali onda dolazimo do čovjeka koji se novinarstvom bavi praktično pune četiri decenije.
Fatmira Alispahića.
Nećemo ovaj tekst pretvarati u tekst o njegovim stavovima.
Nisu tema.
Može se Marku sviđati.
Može mu se ne sviđati.
Može se nama sviđati ili ne sviđati ili bilo kome.
Ali javno dostupne biografije potvrđuju dugogodišnji novinarski, kolumnistički i urednički rad Fatmira Alispahića, uključujući i dobitnika novinarske godišnje nagrade „Fronta slobode“.
A KADA NJEMU PRIJETE – ODJEDNOM „NIJE NOVINAR“?
Alispahić je javno tvrdio da se više puta obraćao zbog prijetnji sebi i porodici, ali da iz Udruženja BH novinari nije dobio bilo kakvu zaštitu, jer, po njima, navodno ne spada u kategoriju novinara jer ima drugo zaposlenje.
Ako je to tačno, onda imamo fenomen vrijedan naučnog istraživanja:
NOVINAR KOJI PRESTANE BITI NOVINAR KADA MU ZATREBA ZAŠTITA.
Čovjek piše desetljećima – četiri.
Objavljuje.
Uređuje.
Dobija novinarske nagrade.
Ali ima drugo zaposlenje?
Briši novinarstvo.
Po toj logici bi valjda novinar koji ostane bez ugovora o radu preko vikenda u subotu prestao biti novinar, a u ponedjeljak ponovo postao.
A GDJE TO PIŠE?
Tu bi predsjednik Udruženja BH novinari mogao pomoći svima nama – novinarima.
Neka pokaže propis.
Neka pokaže član.
Neka pokaže definiciju prema kojoj novinar prestaje biti novinar zato što ima drugo stalno zaposlenje.
Jer ako Udruženje odlučuje ko zaslužuje zaštitu, javnost ima pravo znati po kojim kriterijima.
Posebno zato što na vlastitoj stranici Udruženje BH novinari Marka Divkovića predstavljaju kao predsjednika i navode njegov put od Radio-Tuzle i SOUR-a Tehnograd do Fronta slobode, TV TK i drugih medija.
Dakle, Markov profesionalni put se računa od početka.
Tuđi se, izgleda, može obrisati gumicom.
A ONDA DOLAZIMO DO 1991. GODINE
I tu priča dobija malo grube satire.
Dostavljen nam je arhivski videosnimak dodjele nagrada „Fronta slobode“ za 1991. godinu.
Na snimku je gradonačelnik Selim Bešlagiuć i brojni svima nama poznati novinari.
Marko Divković je te godine konkurisao za novinarsko priznanje – godišnju novinarsku nagradu, ali da ga je dobio znatno mlađi tadašnji student – Fatmir Alispahić.
Za samu tvrdnju da je Divković bio kandidat i izgubio upravo od Alispahića još želimo sačekati odgovor Marka Divkovića da li je to tačno ili ne, a ako negira onda ćemo iz arhive Fronta slobode vidjeti arhivski zapisnik žirija.
Zato to nećemo predstaviti kao dokazanu činjenicu.
Ali ćemo postaviti pitanje.
Jer je previše dobro da ga ne postavimo: MARKO, AKO JE TAČNO DA SI IZGUBIO OD FATMIRA ALISPAHIĆA VALJDA SE IZGUBLJENA NOVINARSKA NAGRADA IZ 1991. NE PAMTI 35 GODINA?
Valjda.
Nadamo se.
Jer bi bilo strašno neugodno kada bi čovjek koji danas odlučuje unutar organizacije za zaštitu novinara imao različite kriterije prema novinarima sa kojima ima neku staru profesionalnu ili ličnu istoriju.
Mi ne tvrdimo da je tako.
Pitam(o).
A predsjednik Udruženja koje svakodnevno drugima postavlja pitanja valjda može podnijeti jedno pitanje o sebi.
MARKO ZNA KAKO JE KADA TI PRIJETE
I upravo zato je ova tema važnija od jedne stare nagrade.
Marko Divković najbolje bi morao razumjeti novinara koji kaže:
„Prijete mi – i mojoj porodici.“
Jer je i sam govorio o prijetnjama koje je doživljavao.
Zato bi prvo pitanje trebalo biti:
Šta se dogodilo?
Ko prijeti?
Je li prijetnja dokumentovana?
Treba li zaštita?
A tek onda:
Koje političke stavove novinar ima?
Za koga radi?
Ima li još jedno zaposlenje?
Je li Marku simpatičan?
Ili Marko „vraća dug“
UDRUŽENJE NIJE PRIVATNI KLUB PREDSJEDNIKA
Tu se vraćamo na ono o čemu pišemo danima.
Marko Divković jeste predsjednik Udruženja BH novinari.
Ali Udruženje BH novinari nisu Marko Divković.
Kao što nisu ni Borka Rudić.
Udruženje koje pretenduje da štiti profesiju ne može birati novinare kao kafanski sto društvo:
ovaj može sjesti,
ovaj ne može,
ovaj nam se sviđa,
ovaj je naš,
a ovoga ne priznajemo ni za novinara.
Zaštita od stvarne prijetnje ne smije biti nagrada za političku ili profesionalnu podobnost.
ZATO, MARKO, SAMO JEDNO DODATNO PITANJE
Pored pitanja jesi li prije 35 godina ostao bez nagrade – a da je nagradu dobio Fatmir Alispahić.
Nećemo tvrditi ni da je bilo kakva stara profesionalna sujeta razlog današnjeg postupanja.
Ali ćemo pitati nešto mnogo važnije: DA LI KAO PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BH NOVINARI JEDNAKO ŠTITIŠ NOVINARE KOJE VOLIŠ, ONE KOJE NE VOLIŠ I ONE ČIJE STAVOVE NE MOŽEŠ SMISLITI?
Ako je odgovor da – odlično.
Pokažite kriterije.
Pokažite postupanje.
Pokažite da je zaštita jednaka.
A ako nije…
onda više nemamo problem jednog novinara.
Imamo mnogo veći problem: PREDSJEDNIKA KOJI JE, IZGLEDA, POČEO ODLUČIVATI KO UOPŠTE SMIJE BITI NOVINAR.