Kako je sistem pobožno uništio Srbiju

0

Predsednik Srbije pokušava manipulacijom da izbegne odgovornost za nesreću u Novom Sadu i prikrije korupciju vlasti

Autor: Bojan Jovanović

U poslednjim danima, predsednik Srbije ponovo koristi manipulativne metode kako bi izbegao odgovornost za ozbiljnu nesreću koja je pogodila Novi Sad, dok istovremeno pokušava da prikrije duboko ukorenjenu korupciju i kriminalne aktivnosti u okviru aktuelne vlasti. Umesto da preuzme odgovornost za posledice nesreće, koja je potresla grad i izazvala veliku zabrinutost među građanima, predsednik je odlučio da se, prema svemu sudeći, povuče u političku igru s ciljem da kupi vreme.

Noviji pokušaj izbegavanja odgovornosti jeste rekonstrukcija vlade ili novi izbori. Iako se na prvi pogled može činiti kao akt demokratije i otvaranja prostora za volju naroda, ovaj potez ima jasnu političku dimenziju. Ovo je, prema mnogim analitičarima, samo još jedan u nizu trikova kojima vlast pokušava da stvori privid demokratije i opravda svoja delovanja pred domaćom i međunarodnom javnošću.

Kroz ovakve manipulacije, vlast u Srbiji pokazuje svu svoju nesigurnost i nesposobnost da se nosi sa ozbiljnim pitanjima kao što su odgovornost za tragedije, rešavanje korupcije i smanjenje uticaja kriminala u društvu. Umesto konkretnih akcija i odgovornosti, predsednik bira da se povuče u političku igru koja, kako se čini, samo odlaže neizbežno suočavanje sa stvarnim problemima.

Nesreća u Novom Sadu, koja je zahvatila ne samo grad, već i čitavu zemlju, nije samo pitanje tehničke nesreće. Ona je postala simbol neodgovornosti vlasti koja se neprestano skriva iza političkih strategija, umesto da preuzme odgovornost za vlastite greške. Građani Srbije zaslužuju mnogo više od političkih trikova – oni zaslužuju transparentnost, odgovornost i pravične odgovore.

Ovaj trenutni pokušaj da se izbegne odgovornost i prikrije stvarna istina o korupciji u vlasti samo još više produbljuje sumnju u sposobnost i volju aktuelnog režima da se nosi sa izazovima koje donosi upravljanje državom. Srbija je suočena sa trenutkom u kojem će se morati jasno opredeliti: hoće li nastaviti putem političkih manipulacija, ili će konačno zahtevati odgovornost i stvarnu promenu.

Šta je sa Srpskom Pravoslavnom crkvom?

SPC i njen odnos prema građanima Srbije: Tokovi istorije i stvarnost pod vladavinom Vučića

Srpska pravoslavna crkva (SPC) od svog postojanja često je bila shvaćena kao stub narodnog identiteta i zaštitnica verovanja. Ipak, kroz istoriju, često je bila bliža političkoj eliti nego običnim građanima Srbije.

U poslednjih 12 godina, pod vladavinom Aleksandra Vučića, ovaj odnos je postao još očigledniji, a crkva je, nažalost, postala ključni saveznik vlasti, često stavljajući interese srpske politike iznad interesa običnih ljudi.

Iako su mnogi verovali da će SPC u novom veku ostati po strani u političkim igrama, činjenica je da je kroz decenije i vekove crkva bila sklonija ugošćavanju vlastodržaca, nego u zastupanju stvarnih potreba naroda. Bilo da se radi o ulogama koje su crkveni velikodostojnici imali u prošlim vladavinama ili o današnjoj bliskosti crkve sa aktuelnom vlasti, istina ostaje da je SPC često bila okrenuta prema elitama, dok su problemi običnog čoveka ostajali u drugom planu.

U poslednjih 12 godina, pod vođstvom Aleksandra Vučića, ovo partnerstvo je postalo naročito očigledno. Srpska pravoslavna crkva se gotovo svakodnevno pojavljuje kao nedeljni oslonac vlasti, iznosi stavove u skladu sa politikama koje se kroje u Beogradu i, u mnogim slučajevima, proziva sve one koji se usude kritikovati trenutnu vlast. Svi politički i društveni protivnici vladajuće stranke često su označeni kao „strani plaćenici“, „neprijatelji pravoslavlja“ ili čak „izdajnici“. Takvi etiketi na kraju, u mnogim slučajevima, imaju težak uticaj na društvo i njegovu sposobnost da se oporavi od političkog, ekonomskog i moralnog zastoja.

Ovakva praksa ne samo da podriva osnovne principe slobodnog društva, već dovodi do dubokih podela u društvu. Umesto da služi kao moralna zaštita i glas onih najugroženijih, SPC je postala instrument političke moći, često bez obzira na stvarnu patnju građana. U ime „borbe za očuvanje pravoslavlja“, Crkva sve češće gubi svoju duhovnu, humanističku misiju i postaje politički subjekt, koji podržava vlast i sprovodi propagandu koja je često opasna za slobodno mišljenje.

Ovaj problem nije samo političke prirode, već duboko moralne. Za one koji se protive trenutnoj vlasti, pozivanje na duhovnost SPC-a postaje sve teže, jer se javno stavljaju na stranu političkih interesa, što podstiče još veću nepoverenje među građanima. I dok se vlast i crkva ujedinjuju u zaštiti svojih zajedničkih interesa, zaboravljaju pravu svrhu koju bi trebali imati – služiti narodu.

Društvo koje nastavlja ignorisati ovu simbiozu vlasti i crkve, u kojem se kritičari vlasti proglašavaju za neprijatelje, u kojem se intelektualna sloboda gazi, neće moći napredovati. Budućnost Srbije mora biti zasnovana na istinskoj slobodi mišljenja, poštovanju svih građana, i hrabrosti da se postavi pitanja bez straha od etiketiranja i marginalizacije. Srpska pravoslavna crkva ima odgovornost da postane moralni vodič, a ne politički alat, jer u suprotnom gubi svaki smisao svog postojanja i postaje samo još jedan instrument moći.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime