OD PRAZNIKA DO PRESJEKA: ŠTA JE SISTEM PROPUSTIO DA URADI U SLUČAJU SUDIJE SVETLANE

Praznici su prošli.
Izgovori su potrošeni.
Kalendar je okrenut.

I sada, kada više nema lampica, čestitki i „neradnih dana“, ostaje samo jedno pitanje koje je cijelo vrijeme bilo tu, ali se uporno izbjegavalo:

šta je sistem propustio da uradi?

Jer ova priča više nije priča o tekstovima.
Nije ni o satiri.
Nije čak ni o sudiji kao osobi.

Ovo je priča o reakciji — ili preciznije, o njenom izostanku.

Piše: Danijel Senkić / Dokumentovano.ba

PRESJEK STANJA: SVE JE VEĆ REČENO

U protekloj godini, sudija Svetlana Stevanović je, kroz službene akte, zapisnike i javne izjave, iznijela niz tvrdnji koje više niko ne može ignorisati:

– da se javnom kritikom „ponižava“,
– da se objavom sudskih rješenja „dehumanizira“,
– da se zakonita javnost rada doživljava kao „psihičko nasilje“,

da se kritika ne doživljava kao kontrola, nego kao napad.

Sve to je uneseno u spise.
Sve to je izgovoreno u postupku.
Sve to postoji na papiru.

Drugim riječima — presjek već postoji.

ŠTA JE SISTEM TREBAO URADITI (A NIJE)

U normalnom pravnom poretku, ovakve okolnosti automatski bi pokrenule nekoliko pitanja, bez buke i bez medija:

1. Institucionalno pitanje sposobnosti – da se bude sudija
   Kada sudija sama tvrdi da je zakonita javnost njenog rada psihički ugrožava, sistem ima obavezu da ispita — ne novinare, nego sudijsku sposobnost za funkciju.
2. Jasno razgraničenje kritike i progona
   Sistem je morao jasno reći:
   kritika sudske odluke nije nasilje,
   objava rješenja nije poniženje,
   javnost nije prijetnja.
3. Zaštita principa, a ne sujete
   Nije se smjelo dozvoliti da se lični doživljaj funkcije postavi iznad ustavnog principa transparentnosti.

Ali ništa od toga se nije desilo.

TIŠINA KAO ODGOVOR – NAJGORA MOGUĆA OPCIJA

Umjesto reakcije, sistem je izabrao tišinu.
Umjesto presjeka, odlaganje.
Umjesto razjašnjenja, čekanje.

A tišina u ovakvim situacijama nikada nije neutralna.

Tišina znači prešutno odobravanje.
Tišina znači izbjegavanje odgovornosti.
Tišina znači da se problem gura dalje — dok ne postane veći.

I upravo zato ovaj feljton postoji.

Sud javnosti će ih natjerati da progovore!

OVDJE SE NE TRAŽI OSUDA – TRAŽI SE ODGOVOR

Ovdje se ne traži linč.
Ne traži se senzacija.
Ne traži se presuda u tekstu.

Traži se odgovor sistema na jednostavno pitanje:

može li sudija koja javnost doživljava kao ličnu prijetnju obavljati sudijsku funkciju?

To pitanje ne postavljaju mediji.
Postavlja ga zakon – Zakon o VSTV BiH član 75.

A zakon ne poznaje praznike – ni poslije praznika.
Ne poznaje odlaganja.
Ne poznaje izgovore.

ZAKLJUČNI PRESJEK

Od praznika do danas, sistem je imao dovoljno vremena da:

– reaguje,
– razjasni,
– zaštiti princip,
– i pokaže da sudijska funkcija nije privatna emocija, nego javna odgovornost.

Nije to uradio.

I zato će presjek morati nastaviti da se pravi — javno.

Ne zato što to neko želi.
Nego zato što je sistem propustio da uradi ono što mu je bila dužnost.

ZAVRŠNA NAPOMENA

Ovaj feljton ne zamjenjuje institucije.
On ih podsjeća.

Ne sudi.
On bilježi.

A bilješke, jednom kada se slože, postaju dokument vremena.

Serijal se nastavlja.
Jer presjek nije kraj.
Presjek je početak odgovornosti.

VSTV BIH – DA LI JE VAS SRAMOTA? – KO NAM SUDI I ŠTA VI RADITE DOK SUDIJA SVETLANA PROGANJA TRANSPARENTNOST SUDA

KAD SUDIJA SVETLANA SHVATI DA SE SUDI NJOJ – ALI PREKASNO

KAD SUDIJA NE MOŽE IZDRŽATI JAVNOST SVOG RADA – I KAD JOJ SE OBJASNI DA BI KRIVIČNA PRIJAVA BILA SUDIJSKO SAMOUBISTVO

KADA KRITIKA SUDIJE SVETLANE POSTANE „DEHUMANIZACIJA“, A OBJAVA JAVNOG RJEŠENJA „NAPAD I PONIŽENJE“ – DA LI SU ZAKONSKI USLOVI VEĆ ISPUNJENI – ZA PRESTANAK SUDSKOG MANDATA?

KADA SILA SUDIJI UDARI U GLAVU – A ZID SE ZOVE ZAKON

UPUTSTVO ZA SUDIJU SVETLANU: KAKO NE UDARATI U ZID (PRAVNI PRIRUČNIK ZA OČUVANJE GLAVE I FUNKCIJE)