NAPOMENA ČITAOCIMA
Ovaj tekst je duži nego što je uobičajeno za objave na društvenim mrežama.
Međutim, ozbiljnost situacije i razmjere režimske propagande kojoj su izloženi građani, studenti i roditelji obavezuju nas da činjenice predstavimo detaljno i dokumentovano.
Zbog toga vas molimo da izdvojite nekoliko minuta i pročitate tekst do kraja – i pogledate video.
U narednim danima svaki segment biće dodatno obrađen kroz posebne tekstove, dokumente, video materijale i dokaze, kako bi javnost imala potpuni uvid u ono što su pojedini politički, akademski i režimski medijski centri moći pokušali sakriti.
JER ISTINA ZASLUŽUJE VIŠE OD JEDNOG NASLOVA.
DOKAZ KAKO JE KOMISIJA BRANISLAVA BORENOVIĆA SPRIJEČILA ODGOVORE
Autor: Dokumentovano.ba
Ono što slijedi nije odbrana bilo kojeg univerziteta. Ovo je odbrana prava studenata da imaju izbor i zaštita društva od povratka monopola nad obrazovanjem.
Roditelji Bosne i Hercegovine ne šalju djecu na fakultete da bi ih profesori ponižavali, ucjenjivali ili odlučivali o njihovim životima kao da su stvari u njihovom vlasništvu. Šalju ih da steknu znanje, diplomu i budućnost.
U razgovoru sa Mirnesom, rekao nam je: „Nekada sam se borio protiv profesora javnih univerziteta koji su zloupotrebljavali monopol nad studentima. Danas se borim protiv namjere da se taj monopol vrati.“
I – ŠTA NISTE SMJELI ČUTI
Na kraju sjednice Komisije za borbu protiv korupcije od 2.6.2026. godine dogodilo se nešto što građani Bosne i Hercegovine NISU SMJELI ČUTI.
Mikrofon Mirnesu Ajanoviću ugašen je upravo u trenutku kada se počelo govoriti o onome što pojedini politički i akademski centri moći godinama pokušavaju izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
Počelo se govoriti o studentima.
Počelo se govoriti o zloupotrebama na javnim univerzitetima.
POČELO SE GOVORITI O PROFESORIMA JAVNIH UNIVERZITETA PROTIV KOJIH SU VOĐENI KRIVIČNI POSTUPCI I DONESENE OSUĐUJUĆE PRESUDE.
POČELO SE GOVORITI O OČAJNIM STUDENTICAMA JER SU POJEDINI PROFESORI JAVNIH UNIVERZITETA PROLAZ NA ISPITU USLOVLJAVALI SEKSUALNIM ODNOSIMA.
Počelo se govoriti o profesorima koji su se godinama iživljavali sudbinama mladih ljudi.
O vremenu kada su studenti po deset, petnaest i više puta izlazili na isti ispit.
Počelo se govoriti o vremenu kada se moralo znati za deset da bi se dobila šestica.
O vremenu kada su pojedini profesori bili apsolutni gospodari studentskih života, godina studiranja i budućnosti čitavih porodica.
POČELO SE GOVORITI O STUDENTICAMA KOJE SU TRAŽILE ZAŠTITU OD PROFESORA JAVNIH UNIVERZITETA KOJI SU STUDENTICE USLOVLJAVALI SEKSUALNIM ODNOSOM.
Kada studenti nisu imali izbor.
Kada nije postojala akademska konkurencija.
Počelo se govoriti o vremenu kada su javni univerziteti imali potpun monopol nad sudbinama studenata jer su znali da oni nemaju gdje otići.
I UPRAVO TADA JE MIKROFON UGAŠEN.
Upravo tada je pokušano da se prekine govor.
Upravo tada je poslan službenik da zaustavi obraćanje.
Upravo tada je postalo jasno da problem nije ono što Mirnes Ajanović govori.
Problem je bio što javnost to čuje.
II – POČELO SE GOVORITI O PROFESORIMA MONSTRUMIMA
O studenticama koje su očajno plakale jer su ih pojedini profesori javnih univerziteta prisiljavali na seksualne odnose uslovljavajući prolaz na ispitu.
Počelo se govoriti o studenticama koje nisu tražile privilegije.
Nisu tražile poklonjene ocjene.
Nisu tražile prečice.
TRAŽILE SU SAMO PRAVO DA POLOŽE ISPIT ZNANJEM.
Počelo se govoriti o vremenu kada su roditelji gledali kako im djeca godinama ostaju zarobljena na istim predmetima bez mogućnosti izbora.
Počelo se govoriti o vremenu kada studenti nisu imali alternativu.
Počelo se govoriti o vremenu kada nije postojala akademska konkurencija.
ZATO JE MIRNESU AJANOVIĆU ISKLJUČEN MIKROFON.
Ali nisu uspjeli.
Jer se istina ipak čula.
III – ONO ŠTO NE ŽELE DA PAMTITE I ZNATE
Prije dvadeset godina Mirnes Ajanović, tadašnji student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i poslanik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, prijavio je tužilaštvu slučajeve seksualnog iskorištavanja studentica od strane univerzitetskih profesora javnog Univerziteta u Sarajevu, uključujući i tadašnji Pravni odjel u Tuzli, smješten u jednoj prostoriji tuzlanskog hotela.
Studentice su dolazile uplakane.
Dolazile su očajne.
Dolazile su uvjerene da im niko neće vjerovati.
Tražile su pravo da ih profesori ocjenjuju po onome što znaju, a ne po tome da li će pristati na poniženja i ucjene – i silovanje.
Tada su govorili da je to laž.
Tada su govorili da je to izmišljotina.
Tada su govorili da se napada univerzitet.
Tada su govorili da se ruši ugled visokog obrazovanja.
Tada su govorili da Mirnes Ajanović izmišlja.
Tri godine trajali su pritisci, manipulacije, prijetnje i pokušaji diskreditacije.
Tri godine su moćni uvjeravali javnost da problema nema.
A onda su došli dokazi.
Podignute su optužnice.
Protiv čak četiri profesora.
Vođeni su sudski postupci.
Sudovi su donijeli presude …jedan je sam sebi presudio – objesio se.
Istina je pobijedila.
Ne zato što je sistem želio istinu.
Nego zato što su činjenice bile jače od onih koji su ih pokušavali sakriti.
Ne zato što su institucije bile hrabre.
Nego zato što su dokazi postali jači od straha.
I upravo zato danas niko nema moralno pravo držati predavanja o zaštiti studenata dok istovremeno pokušava uništiti akademsku konkurenciju koja je takvim pojavama oduzela monopolsku zaštitu
Zbog toga danas mnogi ne dozvoljavaju da se podsjeća na ono što se zaista dešavalo iza zidova pojedinih javnih univerziteta.
Jer ruši mit o njihovoj nedodirljivosti.
Jer ruši mit o njihovoj nepogrešivosti.
Jer ruši mit da je sve što je javno automatski dobro, a sve što je privatno automatski loše.
I upravo zato se danas toliko uporno pokušava skrenuti pažnja sa stvarnih problema.
Mnogo je lakše govoriti o navodnim problemima privatnih univerziteta nego objasniti kako su godinama funkcionisali pojedini dijelovi sistema koji su imali potpuni monopol nad studentima.
Mnogo je lakše napadati konkurenciju nego objasniti vlastite afere.
Mnogo je lakše napadati glasnika nego odgovoriti na činjenice.
A činjenice su neumoljive.
Kada je Mirnes Ajanović prije dvadeset godina upozoravao na ono što se dešava studenticama, govorili su da laže.
Kasnije su sudovi dokazali da je govorio istinu.
Zato danas građani imaju pravo postaviti pitanje:
DA LI SE ISTA MATRICA PONAVLJA I DANAS?
IV – ZAŠTO SE DANAS TOLIKO PLAŠE AKADEMSKE KONKURENCIJE?
Prije nego što su se pojavili privatni univerziteti, studenti su bili prepušteni sistemu bez izbora.
Ako vas profesor obori deset puta – nemate gdje otići.
Ako vas profesor obori petnaest puta – nemate gdje otići.
Ako vas ponižava – nemate gdje otići.
Ako vas ucjenjuje – nemate gdje otići.
Ako vam uništava godine života – nemate gdje otići.
Ako vam poručuje da niste dovoljno dobri iako znate više od pola generacije – nemate gdje otići.
Ako vam uništava budućnost – nemate gdje otići.
Ako vas ucjenjuje seksualnim odnosom – možete samo napustiti studije ili …uuhhhh!
TAKAV SISTEM NIJE ŠTITIO STUDENTE.
TAKAV SISTEM JE ŠTITIO MONOPOL.
A MONOPOL UVIJEK ŠTITI MOĆNE, A NIKADA STUDENTE.
Zato danas nije slučajno što se vodi rat protiv akademske konkurencije – protiv privatnih univerziteta.
Jer konkurencija znači da student ima izbor.
Konkurencija znači da roditelj ima izbor.
Konkurencija znači da profesor više nije apsolutni gospodar studentske sudbine.
Konkurencija znači da fakulteti moraju dokazivati kvalitet.
Konkurencija znači da se više niko ne može ponašati kao vlasnik tuđeg života.
Konkurencija znači da studenti više nisu taoci jednog sistema.
I upravo zato konkurencija smeta.
Ne zato što štiti loše univerzitete.
Nego zato što ograničava moć onih koji su navikli da nemaju konkurenciju.
Ne zato što ugrožava obrazovanje.
Nego zato što ugrožava monopol.
Ne zato što ugrožava studente.
Nego zato što ugrožava one koji žele kontrolisati njihove živote.
I upravo zato pojedini politički i akademski centri moći žele vratiti vrijeme kada su studenti imali samo jedan izbor.
Jer ko kontroliše izbor studenata, kontroliše i njihovu budućnost.
Ne nad univerzitetima.
Nego nad studentima.
Ne nad obrazovanjem.
Nego nad budućnošću hiljada mladih ljudi.
I zato danas nije najvažnije pitanje da li neko voli privatne ili javne univerzitete.
Najvažnije pitanje je:
DA LI ŽELITE DA VAŠE DIJETE IMA IZBOR?
ILI ŽELITE DA NJEGOVU BUDUĆNOST PONOVO ODREĐUJU ONI KOJI SU GODINAMA IMALI POTPUNI MONOPOL?
V – ZAŠTO MIRNESU NISU DALI DA GOVORI?
Da je Mirnes Ajanović govorio neistine, pustili bi ga da govori.
Da nije imao argumente, pustili bi ga da govori.
Da nije imao dokumente, pustili bi ga da govori.
Da nije imao činjenice, pustili bi ga da govori.
Ali nisu.
I mikrofon je ugašen upravo kada je počeo govoriti o onome što ruši unaprijed pripremljeni narativ.
O profesorima koji su godinama odlučivali o sudbinama studenata.
O studenticama koje su očajno plakale.
O zloupotrebama koje su završile pred sudovima.
O monopolu koji se danas pokušava vratiti pod novim političkim parolama – borbe „protiv zla privatnih univerziteta“.
I zato pitanje više nije:
“Zašto je govorio?”
Nego:
“ZAŠTO MU NISU DOZVOLILI DA GOVORI?”
Važno je naglasiti i jednu činjenicu.
Na originalnom snimku iz sale govor se zbog veličine prostorije i udaljenosti kamere gotovo i ne čuje, upravo zato što je mikrofon bio isključen.
Tek naknadnom tehničkom obradom i pojačavanjem zvuka sa video snimka bilo je moguće razaznati šta se govorilo.
Zbog toga se na snimku čuju određene distorzije i promjene u kvalitetu tona.
Međutim, upravo te distorzije potvrđuju da nije riječ o zvuku sa službenog mikrofona, nego o naknadno pojačanom zvuku iz prostora sale.
Upravo zato ovaj snimak predstavlja dokaz ne samo onoga što je izgovoreno, nego i pokušaja da se javnost spriječi da to čuje.
ZAŠTO SU UGASILI MIKROFON MIRNESU AJANOVIĆU KADA SE POČELO GOVORITI O STUDENTIMA, SILOVANIM STUDENTICAMA OD STRANE PROFESORA JAVNIH UNIVERZITETA, AKADEMSKOJ KONKURENCIJI I MONOPOLU NAD OBRAZOVANJEM
NAPOMENA ČITAOCIMA
Ovaj tekst je duži nego što je uobičajeno za objave na društvenim mrežama.
Međutim, ozbiljnost situacije i razmjere režimske propagande kojoj su izloženi građani, studenti i roditelji obavezuju nas da činjenice predstavimo detaljno i dokumentovano.
Zbog toga vas molimo da izdvojite nekoliko minuta i pročitate tekst do kraja – i pogledate video.
U narednim danima svaki segment biće dodatno obrađen kroz posebne tekstove, dokumente, video materijale i dokaze, kako bi javnost imala potpuni uvid u ono što su pojedini politički, akademski i režimski medijski centri moći pokušali sakriti.
JER ISTINA ZASLUŽUJE VIŠE OD JEDNOG NASLOVA.
Autor: Dokumentovano.ba
Ono što slijedi nije odbrana bilo kojeg univerziteta. Ovo je odbrana prava studenata da imaju izbor i zaštita društva od povratka monopola nad obrazovanjem.
Roditelji Bosne i Hercegovine ne šalju djecu na fakultete da bi ih profesori ponižavali, ucjenjivali ili odlučivali o njihovim životima kao da su stvari u njihovom vlasništvu. Šalju ih da steknu znanje, diplomu i budućnost.
U razgovoru sa Mirnesom, rekao nam je: „Nekada sam se borio protiv profesora javnih univerziteta koji su zloupotrebljavali monopol nad studentima. Danas se borim protiv namjere da se taj monopol vrati.“
I – ŠTA NISTE SMJELI ČUTI
Na kraju sjednice Komisije za borbu protiv korupcije od 2.6.2026. godine dogodilo se nešto što građani Bosne i Hercegovine NISU SMJELI ČUTI.
Mikrofon Mirnesu Ajanoviću ugašen je upravo u trenutku kada se počelo govoriti o onome što pojedini politički i akademski centri moći godinama pokušavaju izbrisati iz kolektivnog sjećanja.
Počelo se govoriti o studentima.
Počelo se govoriti o zloupotrebama na javnim univerzitetima.
POČELO SE GOVORITI O PROFESORIMA JAVNIH UNIVERZITETA PROTIV KOJIH SU VOĐENI KRIVIČNI POSTUPCI I DONESENE OSUĐUJUĆE PRESUDE.
POČELO SE GOVORITI O OČAJNIM STUDENTICAMA JER SU POJEDINI PROFESORI JAVNIH UNIVERZITETA PROLAZ NA ISPITU USLOVLJAVALI SEKSUALNIM ODNOSIMA.
Počelo se govoriti o profesorima koji su se godinama iživljavali sudbinama mladih ljudi.
O vremenu kada su studenti po deset, petnaest i više puta izlazili na isti ispit.
Počelo se govoriti o vremenu kada se moralo znati za deset da bi se dobila šestica.
O vremenu kada su pojedini profesori bili apsolutni gospodari studentskih života, godina studiranja i budućnosti čitavih porodica.
POČELO SE GOVORITI O STUDENTICAMA KOJE SU TRAŽILE ZAŠTITU OD PROFESORA JAVNIH UNIVERZITETA KOJI SU STUDENTICE USLOVLJAVALI SEKSUALNIM ODNOSOM.
Kada studenti nisu imali izbor.
Kada nije postojala akademska konkurencija.
Počelo se govoriti o vremenu kada su javni univerziteti imali potpun monopol nad sudbinama studenata jer su znali da oni nemaju gdje otići.
I UPRAVO TADA JE MIKROFON UGAŠEN.
Upravo tada je pokušano da se prekine govor.
Upravo tada je poslan službenik da zaustavi obraćanje.
Upravo tada je postalo jasno da problem nije ono što Mirnes Ajanović govori.
Problem je bio što javnost to čuje.
II – POČELO SE GOVORITI O PROFESORIMA MONSTRUMIMA
O studenticama koje su očajno plakale jer su ih pojedini profesori javnih univerziteta prisiljavali na seksualne odnose uslovljavajući prolaz na ispitu.
Počelo se govoriti o studenticama koje nisu tražile privilegije.
Nisu tražile poklonjene ocjene.
Nisu tražile prečice.
TRAŽILE SU SAMO PRAVO DA POLOŽE ISPIT ZNANJEM.
Počelo se govoriti o vremenu kada su roditelji gledali kako im djeca godinama ostaju zarobljena na istim predmetima bez mogućnosti izbora.
Počelo se govoriti o vremenu kada studenti nisu imali alternativu.
Počelo se govoriti o vremenu kada nije postojala akademska konkurencija.
ZATO JE MIRNESU AJANOVIĆU ISKLJUČEN MIKROFON.
Ali nisu uspjeli.
Jer se istina ipak čula.
III – ONO ŠTO NE ŽELE DA PAMTITE I ZNATE
Prije dvadeset godina Mirnes Ajanović, tadašnji student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i poslanik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, prijavio je tužilaštvu slučajeve seksualnog iskorištavanja studentica od strane univerzitetskih profesora javnog Univerziteta u Sarajevu, uključujući i tadašnji Pravni odjel u Tuzli, smješten u jednoj prostoriji tuzlanskog hotela.
Studentice su dolazile uplakane.
Dolazile su očajne.
Dolazile su uvjerene da im niko neće vjerovati.
Tražile su pravo da ih profesori ocjenjuju po onome što znaju, a ne po tome da li će pristati na poniženja i ucjene – i silovanje.
Tada su govorili da je to laž.
Tada su govorili da je to izmišljotina.
Tada su govorili da se napada univerzitet.
Tada su govorili da se ruši ugled visokog obrazovanja.
Tada su govorili da Mirnes Ajanović izmišlja.
Tri godine trajali su pritisci, manipulacije, prijetnje i pokušaji diskreditacije.
Tri godine su moćni uvjeravali javnost da problema nema.
A onda su došli dokazi.
Podignute su optužnice.
Protiv čak četiri profesora.
Vođeni su sudski postupci.
Sudovi su donijeli presude …jedan je sam sebi presudio – objesio se.
Istina je pobijedila.
Ne zato što je sistem želio istinu.
Nego zato što su činjenice bile jače od onih koji su ih pokušavali sakriti.
Ne zato što su institucije bile hrabre.
Nego zato što su dokazi postali jači od straha.
I upravo zato danas niko nema moralno pravo držati predavanja o zaštiti studenata dok istovremeno pokušava uništiti akademsku konkurenciju koja je takvim pojavama oduzela monopolsku zaštitu
Zbog toga danas mnogi ne dozvoljavaju da se podsjeća na ono što se zaista dešavalo iza zidova pojedinih javnih univerziteta.
Jer ruši mit o njihovoj nedodirljivosti.
Jer ruši mit o njihovoj nepogrešivosti.
Jer ruši mit da je sve što je javno automatski dobro, a sve što je privatno automatski loše.
I upravo zato se danas toliko uporno pokušava skrenuti pažnja sa stvarnih problema.
Mnogo je lakše govoriti o navodnim problemima privatnih univerziteta nego objasniti kako su godinama funkcionisali pojedini dijelovi sistema koji su imali potpuni monopol nad studentima.
Mnogo je lakše napadati konkurenciju nego objasniti vlastite afere.
Mnogo je lakše napadati glasnika nego odgovoriti na činjenice.
A činjenice su neumoljive.
Kada je Mirnes Ajanović prije dvadeset godina upozoravao na ono što se dešava studenticama, govorili su da laže.
Kasnije su sudovi dokazali da je govorio istinu.
Zato danas građani imaju pravo postaviti pitanje:
DA LI SE ISTA MATRICA PONAVLJA I DANAS?
IV – ZAŠTO SE DANAS TOLIKO PLAŠE AKADEMSKE KONKURENCIJE?
Prije nego što su se pojavili privatni univerziteti, studenti su bili prepušteni sistemu bez izbora.
Ako vas profesor obori deset puta – nemate gdje otići.
Ako vas profesor obori petnaest puta – nemate gdje otići.
Ako vas ponižava – nemate gdje otići.
Ako vas ucjenjuje – nemate gdje otići.
Ako vam uništava godine života – nemate gdje otići.
Ako vam poručuje da niste dovoljno dobri iako znate više od pola generacije – nemate gdje otići.
Ako vam uništava budućnost – nemate gdje otići.
Ako vas ucjenjuje seksualnim odnosom – možete samo napustiti studije ili …uuhhhh!
TAKAV SISTEM NIJE ŠTITIO STUDENTE.
TAKAV SISTEM JE ŠTITIO MONOPOL.
A MONOPOL UVIJEK ŠTITI MOĆNE, A NIKADA STUDENTE.
Zato danas nije slučajno što se vodi rat protiv akademske konkurencije – protiv privatnih univerziteta.
Jer konkurencija znači da student ima izbor.
Konkurencija znači da roditelj ima izbor.
Konkurencija znači da profesor više nije apsolutni gospodar studentske sudbine.
Konkurencija znači da fakulteti moraju dokazivati kvalitet.
Konkurencija znači da se više niko ne može ponašati kao vlasnik tuđeg života.
Konkurencija znači da studenti više nisu taoci jednog sistema.
I upravo zato konkurencija smeta.
Ne zato što štiti loše univerzitete.
Nego zato što ograničava moć onih koji su navikli da nemaju konkurenciju.
Ne zato što ugrožava obrazovanje.
Nego zato što ugrožava monopol.
Ne zato što ugrožava studente.
Nego zato što ugrožava one koji žele kontrolisati njihove živote.
I upravo zato pojedini politički i akademski centri moći žele vratiti vrijeme kada su studenti imali samo jedan izbor.
Jer ko kontroliše izbor studenata, kontroliše i njihovu budućnost.
Ne nad univerzitetima.
Nego nad studentima.
Ne nad obrazovanjem.
Nego nad budućnošću hiljada mladih ljudi.
I zato danas nije najvažnije pitanje da li neko voli privatne ili javne univerzitete.
Najvažnije pitanje je:
DA LI ŽELITE DA VAŠE DIJETE IMA IZBOR?
ILI ŽELITE DA NJEGOVU BUDUĆNOST PONOVO ODREĐUJU ONI KOJI SU GODINAMA IMALI POTPUNI MONOPOL?
V – ZAŠTO MIRNESU NISU DALI DA GOVORI?
Da je Mirnes Ajanović govorio neistine, pustili bi ga da govori.
Da nije imao argumente, pustili bi ga da govori.
Da nije imao dokumente, pustili bi ga da govori.
Da nije imao činjenice, pustili bi ga da govori.
Ali nisu.
I mikrofon je ugašen upravo kada je počeo govoriti o onome što ruši unaprijed pripremljeni narativ.
O profesorima koji su godinama odlučivali o sudbinama studenata.
O studenticama koje su očajno plakale.
O zloupotrebama koje su završile pred sudovima.
O monopolu koji se danas pokušava vratiti pod novim političkim parolama – borbe „protiv zla privatnih univerziteta“.
I zato pitanje više nije:
“Zašto je govorio?”
Nego:
“ZAŠTO MU NISU DOZVOLILI DA GOVORI?”
Važno je naglasiti i jednu činjenicu.
Na originalnom snimku iz sale govor se zbog veličine prostorije i udaljenosti kamere gotovo i ne čuje, upravo zato što je mikrofon bio isključen.
Tek naknadnom tehničkom obradom i pojačavanjem zvuka sa video snimka bilo je moguće razaznati šta se govorilo.
Zbog toga se na snimku čuju određene distorzije i promjene u kvalitetu tona.
Međutim, upravo te distorzije potvrđuju da nije riječ o zvuku sa službenog mikrofona, nego o naknadno pojačanom zvuku iz prostora sale.
Upravo zato ovaj snimak predstavlja dokaz ne samo onoga što je izgovoreno, nego i pokušaja da se javnost spriječi da to čuje.
VI – ZAŠTO IM SMETA AKADEMSKA KONKURENCIJA KOJA POSTOJI SVUGDJE U SVIJETU?
Danas nas pokušavaju uvjeriti da je najveći problem postojanje privatnih univerziteta.
Ne govore o studentima.
Ne govore o njihovim pravima.
Ne govore o izboru.
Ne govore o konkurenciji.
Ne govore o tome da je akademska konkurencija normalna pojava u svim razvijenim državama svijeta.
Ne govore o tome da najbolji svjetski univerziteti nisu nastali zahvaljujući monopolu, nego upravo zahvaljujući konkurenciji.
Ne govore o tome da je upravo pojava privatnih univerziteta natjerala mnoge javne univerzitete da počnu drugačije gledati na studente – da ih bar minimalno poštuju.
Jer kada studenti imaju izbor, niko više nema monopol.
Kada studenti imaju izbor, profesori moraju pokazati više odgovornosti.
Kada studenti imaju izbor, fakulteti se moraju boriti kvalitetom.
Kada studenti imaju izbor, više nije dovoljno pozivati se na tradiciju, političku moć ili administrativnu silu.
Kada studenti imaju izbor, politički centri moći više ne mogu kontrolisati cijeli obrazovni sistem.
A upravo je monopol ono što pojedini politički i akademski centri moći žele vratiti.
Žele sistem u kojem će ponovo oni odlučivati.
Žele sistem u kojem studenti neće imati alternativu.
Žele sistem u kojem će politički podobni upravljati sudbinama hiljada mladih ljudi.
Žele sistem u kojem će konkurencija biti uklonjena, a studenti ponovo postati taoci jednog centra moći.
Žele sistem bez konkurencije.
Jer bez konkurencije nema odgovornosti.
Bez konkurencije nema stvarnog kvaliteta.
Bez konkurencije nema izbora.
A kada nema izbora, uvijek pobjeđuju oni koji imaju moć, a gube studenti.
I upravo zato se danas ne vodi rat protiv jednog univerziteta.
Vodi se rat protiv akademske konkurencije.
Jer konkurencija štiti studente.
Monopol štiti centre moći.
VII – ŠTA IM JE CILJ?
Mirnes Ajanović se ne bori za jedan univerzitet.
Ne radi se ovdje čak ni samo o pitanju javnih i privatnih univerziteta.
Radi se o pitanju DA LI ĆE MOĆNICI I MAFIJA KONTROLISATI VISOKO OBRAZOVANJE U BOSNI I HERCEGOVINI.
Jer uništavanje akademske konkurencije ne znači samo gašenje privatnih univerziteta.
To znači vraćanje monopola.
A monopol nikada nije bio saveznik studenata.
Monopol znači da studenti više nemaju izbor.
Monopol znači da roditelji više nemaju alternativu.
Monopol znači da nekoliko političkih i akademskih centara moći ponovo odlučuje o sudbinama hiljada mladih ljudi.
Monopol znači da neko drugi odlučuje gdje će studenti studirati, pod kojim uslovima će studirati i koliko će ih to koštati, ne samo zvanično nego i – onako.
Zato danas nije slučajno što se vodi organizovana kampanja protiv privatnih univerziteta.
Jer akademska konkurencija smeta onima koji žele potpunu kontrolu nad obrazovnim sistemom.
Smeta onima koji žele da studenti budu upućeni samo na jedan put.
Smeta onima koji žele da se ponovo uspostavi sistem u kojem će politički uticaj imati presudnu ulogu u upravljanju obrazovanjem.
Smeta onima koji žele da nekoliko političkih centara moći odlučuje ko će napredovati, ko će biti privilegovan, a ko će biti sklonjen sa puta.
Godinama se u javnosti govori o privilegijama, političkim vezama, stranačkim uticajima i različitim oblicima pogodovanja u sistemu visokog obrazovanja porodicama iz vlasti.
Građani odlično znaju da takve pojave nisu nastale na privatnim univerzitetima.
One su nastale upravo tamo gdje nije bilo stvarne konkurencije.
Zato postojanje više univerziteta i stvarne akademske konkurencije predstavlja zaštitu studenata, a ne prijetnju studentima.
Što je više izbora, manje je prostora za monopol.
Što je više konkurencije, manje je prostora za samovolju.
Što je više konkurencije, manje je prostora za političku kontrolu obrazovanja.
Što je više konkurencije, studenti su zaštićeniji.
I zato se danas ne vodi borba protiv jednog univerziteta.
Vodi se borba protiv prava studenata da biraju.
A kada studentu oduzmete pravo izbora, oduzeli ste mu i dio njegove budućnosti.
KONKURENCIJA ŠTITI STUDENTE. MONOPOL ŠTITI CENTRE MOĆI.
VIII – KO SE I ZAŠTO UDRUŽIO?
Pogledajte šta se dešava.
Branislav Borenović javno hvali Ahmeda Omerovića.
Ahmed Omerović javno hvali Komisiju.
Irfan Halilagić javno hvali Ahmeda Omerovića i Komisiju Branislava Borenovića.
Režimski mediji ih hvale i prešućuju dokumente.
Prešućuju sudske odluke.
Prešućuju dokaze.
Prešućuju i kriju čak i diskusiju Mirnesa Ajanovića koju su pokušali zaustaviti gašenjem mikrofona.
Botovi napadaju svakoga ko postavi pitanje.
Botovi vrijeđaju svakoga ko ne pristane na unaprijed pripremljeni narativ.
I svi zajedno pokušavaju uvjeriti javnost da je problem onaj ko govori, a ne ono što govori.
Zašto?
Zato što misle da je mnogo lakše napasti Mirnesa Ajanovića nego odgovoriti na činjenice.
Mnogo je lakše organizovati hajku protiv jednog čovjeka nego objasniti zašto se javnosti prešućuju dokumenti, sudske odluke i dokazi.
Mnogo je lakše napadati glasnika nego odgovoriti na poruku.
Mnogo je lakše pokušati ušutkati istinu nego objasniti zašto se već dvije godine vodi organizovana kampanja protiv akademske konkurencije.
Mnogo je lakše širiti propagandu nego odgovoriti na pitanje:
ZAŠTO SE GRAĐANIMA PREDSTAVLJA DA JE KONKURENCIJA PROBLEM, A MONOPOL RJEŠENJE?
Mnogo je lakše uvjeravati javnost da su svi privatni univerziteti zlo nego objasniti zašto se niko ne želi suočiti sa zloupotrebama koje su godinama postojale tamo gdje konkurencije nije bilo.
Mnogo je lakše širiti strah od privatnih univerziteta nego dozvoliti građanima da vide činjenice.
Zato danas ne gledamo borbu protiv korupcije.
Gledamo koruptivnu borbu protiv konkurencije.
Ne gledamo potragu za istinom.
Gledamo pokušaj kontrole narativa.
Ne gledamo zaštitu studenata.
Gledamo pokušaj vraćanja sistema u kojem će nekoliko političkih i akademskih centara moći ponovo odlučivati o sudbinama hiljada mladih ljudi.
I upravo zato je bilo potrebno ušutkati svakoga ko podsjeća na činjenice.
Jer činjenice ruše propagandu.
A propaganda opstaje samo dok se istina ne čuje.
IX – KO ĆE PLATITI CIJENU AKO POBIJEDI MONOPOL – BORENOVIĆ, OMEROVIĆ, HALILAGIĆ, REŽIMSKI MEDIJI, POLITIČKI BOTOVI…
Neće cijenu platiti političari.
Neće cijenu platiti ministri.
Neće cijenu platiti članovi komisija.
Neće cijenu platiti botovi koji danas pišu uvrede po društvenim mrežama.
Neće cijenu platiti oni koji su pokrenuli ovu hajku.
Cijenu će platiti studenti.
Cijenu će platiti roditelji.
Cijenu će platiti obični građani.
Jer kada nestane konkurencija, nestaje izbor.
A kada nestane izbor, pojavljuje se monopol.
Monopol nikada nije bio prijatelj studenata.
Monopol je uvijek bio prijatelj privilegovanih.
Prijatelj politički podobnih.
Prijatelj rodbinskih veza.
Prijatelj zatvorenih krugova moći.
Prijatelj onih koji smatraju da imaju pravo odlučivati o sudbinama tuđe djece.
Prijatelj onih koji vjeruju da je obrazovanje njihova privatna teritorija.
Zato danas nije pitanje da li neko voli ili ne voli privatne univerzitete.
Nije pitanje da li neko podržava privatne ili javne univerzitete.
To je sporedno.
Pitanje je mnogo jednostavnije.
DA LI ŽELITE DA VAŠE DIJETE IMA IZBOR?
Da može birati gdje će studirati.
Da može otići ako ga neko ponižava.
Da može otići ako ga neko ucjenjuje.
Da može otići ako mu neko godinama uništava budućnost.
Ili želite da o njegovoj budućnosti ponovo odlučuje nekoliko ljudi koji vjeruju da imaju pravo kontrolisati cijeli obrazovni sistem – i sudbine vaše djece?
Jer kada nestane konkurencija, ne nestaju samo privatni univerziteti.
Nestaje sloboda izbora.
A kada nestane sloboda izbora, studenti postaju taoci monopola.
KONKURENCIJA ŠTITI STUDENTE.
MONOPOL ŠTITI CENTRE MOĆI.
X – ŠTA SU POKUŠALI SPRIJEČITI DA JAVNOST ČUJE?
Pokušali su spriječiti da javnost čuje sljedeće riječi:
„OKVIRNI ZAKON O VISOKOM OBRAZOVANJU BOSNE I HERCEGOVINE NE DOZVOLJAVA DISKRIMINACIJU. JAVNI I PRIVATNI UNIVERZITETI SU RAVNOPRAVNI.“
I ne samo Okvirni zakon.
Isti princip sadržan je i u kantonalnim zakonima o visokom obrazovanju širom Bosne i Hercegovine.
Dakle, ravnopravnost javnih i privatnih univerziteta nije nečije mišljenje.
To je zakon.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje podsjećanje na vrijeme kada su studenti bili prepušteni samovolji pojedinaca.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje kako monopol nikada nije bio saveznik studenata.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da akademska konkurencija nije problem, nego jedan od temelja savremenog obrazovanja u svim razvijenim državama svijeta.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da se kvalitet obrazovanja ne dokazuje političkim govorima, medijskim hajkama i propagandom, nego činjenicama, zakonima i rezultatima.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da nijedna visokoškolska ustanova ne smije biti unaprijed proglašena kriminalnom, nezakonitom ili manje vrijednom bez pravosnažnih odluka i dokaza.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da niko nema pravo diskriminisati studente samo zato što studiraju na privatnom univerzitetu.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da niko nema pravo unaprijed proglasiti manje vrijednim ljekara, inženjera, pravnika ili bilo kojeg drugog stručnjaka samo zbog toga gdje je stekao diplomu.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje da obrazovanje mora biti zasnovano na jednakosti, a ne na političkim etiketama.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje činjenice.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje dokumente.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje sudske odluke.
Pokušali su spriječiti da javnost čuje ono što ruši unaprijed pripremljeni narativ.
Jer kada građani čuju obje strane, propaganda prestaje djelovati.
A upravo toga se najviše plaše.
XI – SADA BUDITE SUD JAVNOSTI
U sadržaju teksta objavljujemo video koji su pokušali prekinuti.
Objavljujemo transkript govora koji su pokušali ušutkati.
Objavljujemo i dokumentaciju koju je Komisija imala na raspolaganju još od 27.04.2026. godine, a koju nije prezentirala javnosti.
Dokumentaciju od 67 stranica.
Dokumentaciju sa dokazima.
Dokumentaciju sa sudskim odlukama.
Dokumentaciju sa činjenicama koje ruše unaprijed pripremljeni narativ.
Pročitajte dokument: EVROPSKI UNIVERZITET – DOPIS KOMISIJI ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE
Pogledajte video.
Pročitajte transkript.
Pročitajte dokumente.
Uporedite činjenice sa onim što su vam govorili.
Uporedite dokaze sa propagandom.
Uporedite dokumente sa medijskim naslovima.
A onda sami donesite presudu.
Budite SUD JAVNOSTI.
Jer upravo ovaj video i upravo ovi dokumenti pokazuju zašto je bilo potrebno ugasiti mikrofon.
Zašto je bilo potrebno spriječiti odgovore.
Zašto je bilo potrebno sakriti dokumente.
Zašto je bilo potrebno uključiti armiju botova.
Zašto je bilo potrebno pokrenuti kampanju protiv Mirnesa Ajanovića.
Zašto je bilo potrebno diskreditovati svakoga ko postavlja pitanja.
Zašto su se u istom frontu našli pojedini političari, režimski mediji, interesne grupe i njihovi propagandisti.
I zašto se po svaku cijenu pokušava sačuvati monopol nad obrazovanjem i sudbinama studenata.
Jer kada činjenice progovore, propaganda se raspada.
A upravo zato su pokušali spriječiti da ih čujete.
XII – AKO DANAS UNIŠTE AKADEMSKU KONKURENCIJU, SUTRA ĆE STUDENTIMA ODUZETI IZBOR
Ne tražimo da bilo ko vjeruje Mirnesu Ajanoviću.
Ne tražimo da bilo ko vjeruje Komisiji.
Ne tražimo da bilo ko vjeruje političarima.
Tražimo samo jedno:
POGLEDAJTE VIDEO.
Pogledajte trenutak kada se gasi mikrofon.
Pogledajte trenutak kada se prijeti udaljavanjem sa sjednice.
Pogledajte trenutak kada se pokušava zaustaviti govor.
Pogledajte trenutak kada se pokušava spriječiti da javnost čuje činjenice.
A onda sami odgovorite:
KO SE BOJI ISTINE?
Onaj koji govori?
Ili onaj koji mu zabranjuje da govori?
Budite SUD JAVNOSTI.
Jer kada se jednom ugasi konkurencija u obrazovanju, vrlo brzo se ugasi i pravo studenata da biraju svoju budućnost.
A kada student izgubi pravo izbora, dobija ga monopol.
Neka se svako od vas zapita:
ŠTA ĆE BITI SA MOJIM DJETETOM AKO PONOVO OSTANE JEDAN CENTAR MOĆI KOJI ODLUČUJE O SVEMU?
Šta ako ga profesor ponižava?
Šta ako ga profesor ucjenjuje?
Šta ako mu godinama uništava budućnost?
Šta ako mu zatvori sva vrata i drži u zamci uslovljavanja?
Gdje će otići ako mu oduzmete izbor?
OVO NIJE BORBA ZA JEDAN UNIVERZITET.
Ovo nije borba za jednu instituciju.
Ovo nije borba za jednu licencu.
Ovo nije borba za jednu upisnu godinu.
OVO JE BORBA PROTIV NAMJERE DA NEKO IMA PRAVO ODLUČIVATI KO SMIJE POSTOJATI, A KO NE.
Ovo je borba protiv namjere da se konkurencija uništava političkom moći.
Ovo je borba protiv namjere da se sudske odluke mogu ignorisati kada ne odgovaraju centrima moći.
Ovo je borba protiv namjere da se istina ušutkava gašenjem mikrofona.
Ovo je borba protiv nemjere da nekoliko ljudi odlučuje o sudbinama hiljada mladih ljudi.
Ovo je borba za pravo svakog studenta da bira.
Za pravo svakog roditelja da bira.
Za pravo svakog mladog čovjeka da mu budućnost ne zavisi od političkih veza, stranačke iskaznice ili volje pojedinaca koji su privatizovali javne institucije.
JER KADA NESTANE IZBOR, POČINJE MONOPOL.
A KADA POČNE MONOPOL, PRVA ŽRTVA SU STUDENTI.
ZATO OVO NIJE PITANJE JEDNOG UNIVERZITETA.
OVO JE PITANJE BUDUĆNOSTI GENERACIJA KOJE DOLAZE.
Vezani tekstovi:
KO NAM SUDI | SUD I JA | SUD JAVNOSTI – NEMA STAJANJA: TRI FELJTONA U JEDNOM – JEDAN CILJ
DOKUMENTOVANO.BA DOBILO VAŽNU PRAVOSUDNU BITKU – RAT ZA PRAVDU JOŠ TRAJE
ŠTA SE DEŠAVA KADA SUDIJA ZNA DA ZA “POGREŠNU PRESUDU” NEĆE SNOSITI POSLJEDICE
ZAŠTO SISTEM U KOJEM SUDIJE BIRAJU SUDIJE NE MOŽE OBEZBIJEDITI STVARNU ODGOVORNOST
OD SADA – SUD I JA U SUDU JAVNOSTI
NAJAVA: GRAĐANSKI PROTESTI PRED OHR-om ZBOG REFORME PRAVOSUĐA
SUD I JA POD NADZOROM SUDA JAVNOSTI
SUD JAVNOSTI – ŠTA JE „SUD I JA“
JARANLUK I KABINET U ŠKOLI – KAKO JE ŠKOLSKI PROSTOR POSTAO MINISTARSKA KANCELARIJA
DA LI JE PREMIJER IRFAN SPISKAO 145.000 KM ZA KABINET MINISTRA AHMEDA U OSNOVNOJ ŠKOLI
POLITIČKA MREŽA – KAKO SE POSTAVLJAJU MINISTRI I DIREKTORI
“IDE MINISTAR – AHMED!” – KAKO IZGLEDA NASTAVA KADA DJECA SMETAJU KABINETU MINISTRA
OD ŠKOLE DO MINISTARSKOG UREDA – PRIČA O POLITIČKOM SISTEMU TUZLANSKOG KANTONA
KO ŠTITI KOGA – ZAŠTO VLADA TK ŠUTI O KABINETU MINISTRA AHMEDA OMEROVIĆA U OSNOVNOJ ŠKOLI
ADVOKAT SELMIR I OPERACIJA „SMOTANI UPAD U TUĐI ADVOKATSKI MAIL“
DA LI PREMIJER TK SMIJE SMIJENITI MINISTRA AHMEDA OMEROVIĆA?
CRNI HUMOR PRAVA: VISOKOTEHNOLOŠKI ADVOKAT SELMIR
AKO PREMIJER NE SMIJENI AHMEDA – KO ĆE BITI ŽRTVA ZA SMIRIVANJE JAVNOSTI?
SELMIROV UDAR NA ADVOKATSKU TAJNU: DIREKTNA PRIJETNJA TEMELJIMA PRAVNE ZAŠTITE GRAĐANA
SUDIJA ADVOKAT DŽENEXA – PRAVOSUDNI MASAKR NAD KUPCIMA „OAZA – LAMELA B2”
SUDIJA PREGOVARA ZA TAJKUNA UMJESTO DA SUDI
DOKAZ KOJI RUŠI PRESUDE: ZAŠTO SU SUDOVI SUDILI U KORIST DŽENEXA – SUPROTNO ZAKONU
NAJGORE SUĐENJE ILI TEK POČETAK: SLUČAJ DŽENEX RAZOTKRIVA PR(LJ)AVOSUDNI SISTEM – ALI TO NIJE SVE
MINISTAR KOJI GOVORI O “REDU”, A OSTAVLJA HAOS: KO JE OVDJE PROBLEM – JAVNOST ILI AHMED OMEROVIĆ?
GRADSKO VIJEĆE TUZLA OTVORILO FRONT PROTIV PRAVNE NESIGURNOSTI
IMA JOŠ SUDIJA KOJE BRANE PRAVO: RUŽICA KREŠIĆ-JUKIĆ – SUDIJA KOJA NE ŠUTI NA NEPRAVDU
PRESUDA KOJA RUŠI VLAST – DOKAZ ZLOUPOTREBE SISTEMA NAD RADNICIMA
DA LI ĆE DIREKTOR OSNOVNE ŠKOLE PRIHVATITI DA BUDE ŽRTVA ZA VLAST – I POD KOJIM USLOVIMA?
REAKCIJA JAVNOSTI: ZAHTJEV ZA ODGOVORNOŠĆU I ZAŠTITOM ADVOKATURE
SUD JAVNOSTI: SELMIRU SELIMBAŠIĆU TREBA BITI ZABRANJENO OBAVLJANJE ADVOKATURE
DIREKTOR DŽEVAD SAKIĆ OPTUŽIO SAM SEBE I DŽENEX: DA LI SLIJEDI PRITVOR I KRIVIČNO PROCESUIRANJE?
DŽENEX, DŽEVAD SAKIĆ I SUDIJE ŠEJLA, EMIR, SVETLANA, SAMIRA, EMINA, VAHIDA…
PRVI MAJ U TUZLI: ROŠTILJ, PIĆE I – SUDSKA PRAVDA NA DŽENEXOVOM RAŽNJU
DRUGI MAJ: KAD PROĐE PRAZNIK – OSTANE PR(LJ)AVOSUDNI RAČUN
TREĆI MAJ: NEDJELJA TIŠINE – PRED PONEDJELJAK ISTINE
KO JE OMOGUĆIO DŽENEXU DA RADI ŠTA HOĆE?
HOĆE LI NEKO BITI UHAPŠEN: SLUČAJ DŽENEX IZ GRAĐANSKOG SPORA ULAZI U KRIVIČNU ZONU
AKO NEMA PRITVORA – KO ŠTITI SISTEM: DA LI ĆE PRAVOSUĐE ZAŠTITITI ZAKON ILI SEBE
KADA SUD VJERUJE OBEĆANJU – GRAĐANI SU META TAJKUNA – KAKO SE GUBI PRAVO PRED SUDOM
KO ŠTITI GRAĐANE – KADA DRUGOSTEPENI SUD POTVRĐUJE SUDSKU GREŠKU
DOLAZI SERIJAL DOKUMENTOVANO.BA KOJI ĆE UZDRMATI VSTV BiH I PRAVOSUĐE TUZLANSKOG KANTONA
PONEDJELJAK JE: NEMA ODMORA ZA PR(LJ)AVOSUĐE – KO SE NAŽDERAO PARA I STANOVA
KORUMPIRANA KOMISIJA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE PSBiH
KAKO JE KOMISIJA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE PSBiH POSTALA POZORNICA ZA POLITIČKO-MEDIJSKE OBRAČUNE
KAKO SU POLITIKA I KVAZIMEDIJI PRETVORILI KOMISIJU PSBiH U SREDSTVO NEZAKONITOG OBRAČUNA
„VRLO NEOBIČNA SITUACIJA“: KAKO JE VSTV BiH PREŠAO PREKO UPOZORENJA O IZBORU MUHAMEDA TULUMOVIĆA
ŠTA SU SVE SPREMNI URADITI DA BI ZAŠTITILI INTERESE SDA VLASTI I POLITIČKO-MEDIJSKU OBMANU?
OD MERITUMA DO NOVINARSKOG „MERTRITUMA“: BHT I ANISA JAVNOSTI UVELI NOVI PRAVNI INSTITUT
DA LI JE BRANISLAV BORENOVIĆ POD ZASTAVOM SDA: PARLAMENTARNA KOMISIJA U ZAŠTITI INTERESA SDA
BRANISLAV BORENOVIĆ „OTVORENI ZA SVE“ – OSIM ZA ADVOKATA MIRNESA AJANOVIĆA KOJI JE DONIO DOKAZE
DOKAZ KAKO JE KOMISIJA BRANISLAVA BORENOVIĆA SPRIJEČILA ODGOVORE KALLOSA